Pozdrav svima!
Evo napredujem pomalo i u blogiranju, ako uopće postoji taj glagol..
Rekoh da ću pisati malo o Božjem pozivu..tako neka i bude.
Započeti ću svojim primjerom jer mi je najpoznatiji naravno. Već sam rekao neke osnovne stvari, kako je došlo do toga al sad ću malo proširiti sve to.
Najjednostavnije rečeno kako je došlo do toga da se podam Bogu jest ovaj izraz: tko traži taj i nađe! Kod mene je tomu prethodio ipak jedan, ne toliko mističan, događaj ali je svakako neobjašnjiv. U prvom razredu srednje škole bio sam kao i svi freshmeni na početku tog ludog razdoblja-lud i zbunjen. Bio sam potajni psovač isključivo Boga. Da, zvuči čudno...O čemu se radi-ja i frend s kojim sam sjedio natjecali smo se tko će „ljepše“ opsovati Boga i sve moguće svece i svetice, vjerujte mi (neka mi Bog oprosti) bio sam nenadmašan.. Ja i frend, on tu nije ništa kriv nek se zna, preko sata bi toliko psovali da to zaista nije bilo normalno ni u kom smislu. Imao sam neki čudan osjećaj u nekom skrivenom kutu glave da to sve nije bilo dobro ali se nisam time zamarao. Što se potom dogodilo ne mogu ni sam još shvatiti. Jednog sasvim običnog „psovačkog dana“ hodao sam gradom prema doma i u jednom trenutku pogledam oko sebe i u nebo i zastanem...svijet je stao, vrijeme je stalo...Nisam mogao izustiti ni riječi od osjećaja koji me je tada preplavio..U tom jednom trenutku shvatio sam koliko sam griješio, shvatio sam koliko sam glup bio, shvatio sam da sam grešan...Samo sam zaplakao.
U slijedećem trenutku bio sam toliko sretan!- sad zamislite taj mix osjećaja grešnosti i oslobođenja u istom trenutku!- da, teško za zamisliti... Nastavio sam hodati s ogromnim osmjehom na licu i s radošću kakvu još nikad nisam osjetio. Zaista nevjerojatan osjećaj!
Sjetim se ponekad onog izrijeka sv.Augustina „O sretna grijeha...“. Upravo sam to doživio, shvatio sam da grijeh prethodi radosti kao što tama prethodi svjetlosti...Čovjek mora biti najprije u tami da bi spoznao što je to svjetlost.
Taj sam događaj uzeo kao početak svoje misije koju mi je Bog naumio. Pod misijom ne želim da se shvati kao da mislim da ću je učiniti nešto veliko u ovo životu (nikad se ne zna)...Služiti Bogu već je najveće što se može dogoditi! Sve što radimo u našu ili tuđu korist bez da ikoga oštetimo time je veliko djelo...biti vodoinstalater ili kirurg isto je jer je svijet tako uređen da nam obojica trebaju..i kirurgu će nekad zaštopat cijevi u kući a koga će tada zvati da mu pomogne- zna se.
Božji poziv je tako opsežna tema da već sad mogu reći da ću je produljiti na još jedan post.
Nego da nastavim.
Čovjek je fizičko-duhovno biće i stoga teži tim dvjema stvarnostima. Postoji taj, kako Njemci kažu, Weltschmerz ( recimo „bol svijeta“ ) kojeg osjećaju ljudi koji su si uzeli toliko slobode pa da razmišljaju o sebi i svijetu . Ta bol može biti prisutna u ljudima nesvjesno, uglavno je to tako. Čovjeka nešto muči, ne osjeća se dobro u ovom svijetu ma koliko on bio zadovoljan svime što tu radi. To je ta „svjetska bol“ ili bol svijeta. Čovjek teži nečemu više, nečemu boljem. On, Ti, težiš za vječnošću koja te samo čeka da je uzmeš već sada u svoje naručje. Odgovr na tu vječnost jest odgovor na Božji poziv! Tako jednostavno? Ili nije?
Tko odgovara na Božji poziv? Svećenici i redovnici/redovnice? NE- veliko ne! NA BOŽJI POZIV MOGU ODGOVORITI SVI LJUDI! To se napokon mora shvatiti! Dosta je bilo da se na svećenike gleda kao da su povlašteni od Boga u svojim reverendama (svećenička halja).
Nisu oni sveci! Sjećam se samo priča o tome kako se na franjevce gledalo u Hercegovini- što oni kažu to je bio zakon. Dobro, bili su rijetki školovani ljudi u to doba ali su ih ljudi ili oni sami, uznijeli na tron svetaca kojim se ništa ne smije prigovoriti...Što danas imamo ot toga? Imamo njihovu bahatost jer se promijenilo mišljenje o njima (donekle, nije kao prije dakle), puni su frustracija i samo „popuju“, daju lekcije, no ljudi više ne slušaju kao prije. Ne mogu ih ja samo tako pljuvati, poštujem ih ali govorim istinu kako je ja vidim. Naravno da ima iznimaka, hvala Bogu na tome ali su rijetkost i to je velika šteta.
U povijesti možemo vidjeti da kad je god Crkva bila bogata i ne potlačena tada je imala i najviše problema, što sa svećeničkim kandidatima što sa politikom i državom. Mogu reći da je i sada tako, barem što se kandidata za svećenike tiče-poznato je da je opća kriza u svijetu što se toga tiče, osim u Africi gdje sve cvijeta (bravo Afrika!?).
Eto mislim da ću stati danas tu...
God bless!
NEXT: Božji poziv? Svačiji ili samo povlaštenih? Kako odgovoriti na poziv?
