Tko sam ja?
To je pitanje na koje i sada tražim odgovor ali, bez filozofiranja, mogu ipak reći one osnovne stvari o sebi za koje samo opet smatram da su istinite ( provjeri djelo „Pokojni Mattia Pascal“ ). Neću ipak reći svoje ime i prezime radi „dušmana“...šalim se, zbog skromne anonimnosti ipak. Rođen sam prije 22 godine u jednom malom njemačkom gradiću ali nisam gore živio, život sam proveo u jednoj susjednoj državi Hrvatske. Nakon završetka gimnazije pokušavam upisati psihologiju u Zadru no ipak uspijevam upisati filozofiju i njemački na kraju. Otac mi je naime iz jednog sela „blizu“ Zadra ali mi roditelji žive izvan Hrvatske te sam ostao sam u svojoj kući. Tu sam, mogu slobodno reći, proveo svoj novicijat i postulaturu. Rastao sam pomalo kroz taj studij filozofije te se na kraju javila ona misao o tome kako bi savršeno bilo da ja mogu služiti vječnomu Bogu ko što su to činili mnogi sveci i svetice. Čitao sam i o Budhi, Krishni, Pitagori i svim ostalim ljudima koji su odlučili krenuti stopama nečeg tajnovitog i vječnog, mističnog i snažnog...bio sam oduševljen tom mišlju. Ali kako to sprovesti u djelo..?
Počeo sam meditirati navečer, onako sam u kući, tražio sam pomoć Svevišnjeg. Nisam ga molio „daj mi ovo, daj mi ono“ nego sam Mu stalno, a i danas to ponavljam svaki dan, govorio: „Bože ti si me stvorio i na Tebi je da učiniš što si za mene naumio, ja ću samo slijediti Tvoj glas.“ S vremenom se činilo jasnijim...Moram! ovdje naglasiti da molitva nije neprekidno moljenje krunice, vječno ponavljanje Zdravomarija, to je automatizam koji ne vodi nigdje. Ne kažem da je to loše ali prava molitva je ona skrušena: „A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti...“ Mt 6,6 ( brojeve lako zapamtiti J ). Molitva nija daj mi ovo, daj mi ono... Stvar je u tome da se predamo Ocu kao što se Isus predao „U ruke Tvoje Gospodine predajem duh svoj.“ No dobro.
Gospod mi je rekao da se obratim župniku i da idem u Red manje braće (franjevci). I bio sam svega dva mjeseca... Imao sam osjećaj kao da sam došao u hotel s pet zvjezdica, imao sam sve, skoro bolje, nego doma. To je jedna od mojih tema za ovaj blog o kojoj ću pisati. Nadao sam se pokori kakvu vidimo kod sv.Franje no našao sam samo debeljuškaste fratre koji su stalno dobre volje i stalno se šale. Možda sam i ja sam mogao nešto više učiniti ali kad se čovjek razočara na početku teško da se vrati prvotno oduševljenje svim time. Tako sam nakon dva mjeseca odlučio pristupiti jednom drugom redu- Red sv. Benedikta. Moram priznati da sam se ugodno iznenadio svime što sam doživio kod njih, pozitivno naravno. I oni su ipak izgubili onaj prvotni žar sv. Benedikta ali su ipak bili dosta stroži od franjevaca,zapravo točno meni po mjeri... I bilo je fantastično s njima ali malo pomalo, počelo me svašta smetati...naime, shvatio sam da su oni prilično ograničeni samo na samostan, nemaju nekog posebnog apostolata u svijetu, tj. u nas. njih je samo šest članova sada a samo opat ide van samostana zarađivati novac kojeg ipak nemaju napretek kao franjevci. Na početku svog poziva bilo je jasno kao dan da želim živjeti povučenim životom i izgleda da su bendiktinci bili idealno mjesto za to. No Bog mi je i dalje „dodijavao“... Stvorio je u meni pravu uzavrelu krv za apostolatom, za širenjem vjere, za aktivnost, za radost druženja s običnim ljudima...I sada teško mi je povjerovati kako se od jednog, ekstremno povučenog mladića, stvorio jedan čisti sangvinik...Po cijele dane znam provesti u mislima kako da ostvarim svoje „lude“ planove koje imam od Boga. Pitam se ponekad gdje se izgubio onaj romantičar, koji povučen u svoje misli, razmišlja o ljubavi i žudnji za ženom...Gdje je nestao pjesnik koji je provodio sate i sate u noći pišući pjesme za Nju... I to je sada jedna posve druga priča...
Ovo bi bilo to za danas... Nastavak sutra...Laka vam noć ili ugodan dan!
