16.travnja 1942. Umro je naš dragi i dragi O. fra. Bogomir Zlopaša. Umro je u bolnici za tuberkolozu u Novome Marofu. Vijest o njegovoj smrti tako nas je iznenadila da čovjek uopće nije mogao da misli. Ova žalosna vijest prouzročila je val tuge i žalosti po čitavoj Hercegovini, jer smo bili svjesni da je umro naš gorljivi svetac i neumorni apostol. Gotovo je sva Hercegovina poznavala našeg dragog i neprežaljenog Bogomira. Njegov kratki i neumorni život sličan je sjajnoj zvijezdi, koja se uputi preko neba ostavljajući iza sebe dug i veličanstven trag svjetlosti i najljepšu uspomenu među ljudima. Nije bilo svećeničkog posla kojeg se on nije prihvaćao i sa velikim uspjehom obavljao. Bio je neumoran ispovjednik i propovjednik Božje riječi. Sama njegova pojava odavala je pravoga sveca i ugodnika Božjega. Bio je profesor i odgojitelj franjevačkih bogoslova na Humcu kakvi se rijetko rađaju. Prošle jeseni morao je prekinuti svoj teški rad i preći u Rim da svrši doktorat filozofije. Na putu za Rim on se nahladi i dobije upalu pluća. Nakon nekog vremena bolest se je pogoršala i mora se je iz Rima povratiti u lječilište Novi Marof u blizini Zagreba. Tu se je preslabo čuvao i pazio na svoje slabo stanje, dok nije navalila brza tuberkoloza i iskidala njegova pluća. Krvario je i krv se nikako nije dala zaustaviti, dok nije nastupila smrt. Pred svoju blagu smrt pozvao je svećenika i pravosvetački primio svete sakramente umirućih. Živio je kao svetac i umro je kao svetac. Bilo je pet naših fratara na sprovodu. Tako je završen jedan idealni život pun zanosa, rada i požrtvovnosti za svetu Božju stvar. Dragi naš fra Bogomire, zbogom! Neka Ti je vječna slava na nebu !!!!!! Arhiv P., Kronika, Zlopaša, str. 325 (K.O. 1942) |