|
...pišem.
7:24 Kako glupo. Editor mi je ostao otvoren rekordnih sedam sati bez da sam slovca u njega napisao, dok sam se razmahivao po raznim drugim površinama i posljedice toga možda ću, a možda i neću, pažljivije promotrit u boljem poslijepodnevnom stanju. Okej će bit neki sms za kino ili pivo. Bolje kino. Ili ubijte me da to bude zabavno i da se poslije možemo smijat i pričat dubokim promuklim glasovima. Baaaa. 20:20 idem u london u veljači :) |
.jpg)
Mislim u predmetima jer me nepredmetno izbezumljuje, sanjarenja s licima i mjestima koja se mijenjaju, ruke koje se svaki put kolebaju pred tim stranim tijelom što se meškolji mjesto da rade nešto korisno, ruke da rade manuelno, a ne da se bave pizdarijama kojima je mjesto u glavi koja treba da se znoji, da suzi, curi, da zarasta u dlaku, da ju se poreže pri brijanju, da se mršti i smije i napreže.
U svijet unositi nove objekte, dakako, i premještati ih unaokolo i šutirati nogom ako se koji prevrne. Može li se gorčinom protiv gorčine? Nema veze...jer je odumiranjem blogova samo nastajalo još blogova, za svaku smrt po jedan, dražesna Wickenroda, otrovne Interakcije, ne računajući privremena seljakanja nadasve smjehutavo adresirana. Ružan sam si od odnosa s ljudima koji ne idu na bolje. I dalje ne odgovaram na pozive iz čiste sramote, možda najdragocjenije novo prijateljstvo bezobzirno stavljam na kušnju inertnošću, istom inertnošću koja je slomila srce najboljoj osobi koju znam, kojoj sam odšutio kad mi je tužnim glasom rekla da ju odgurujem, ili ne reći baš ništa, u pripitom stanju, ali ne toliko pripitom da ne mogu ništa reći ruci kojoj tamo nije mjesto, ni licu koje se minutu kasnije ispričava. Izmontirati ili drastično premontirati scenu na Bundeku jedva nekoliko metara iza konstantno trudne Dijane koja me nije skužila, i njenog muža seljačine, simpatične seljačine kojemu spadaju hlače radeći prizor malobrojnoj publici na svježem zraku uz čitanje suicidalnih momenata. Postići spontanost. Franci: mali ili ćeš bit nesputan ili ćeš da ti jebem mater. ovako. božanstveni jonathan. |
 Debeli Finac kupao se gol na plaži u Komiži tamo di su ježi i stine di se noću turisti i turistkinje jebu avanturistički, plivao je među vlasulje i moruzgve i rake kad ga je za sisu ugrizla ribica ni žuta nit zlatna, uznemirujuće obična ribica ugrizla ga bez upozorenja svojim ogromnim ribičastim zubićima i nije puštala, a on je jauknuo i vrisnuo i viknuo upomoć, no pomoći nema i tako je Finac preko Europe trčao s ribicom na sisi sve da se vrati materi Finskoj. Na granici zaustavili su ga pingvini - u Finsku bez bunde ne smiješ bez bunde u Finsku ne možeš, stoj! Finac je drhtao dok su se odmjeravali i neko je vrijeme šutnja potrajala, a onda je čelni pingvin skočio, škljocnuo kljunom, oteo ribu i pustili su ga bez bunde u Finsku, ali samo ovaj put. [Dux, Dvijesarme, Dunja i ja crtali smo zajedno stripove između 1998. i 2000.] |
 Iam fibru, to je ovo i ništa novo jer fibra raste s godinama dok se ne izgori skroz, ali prvo ti, naravno, iscuri nos. Onda, imam i nekih ideja, koje treba pustit da isparavaju s ostalim isparinama. Ili ih pak uparit tako da budu uparene, ako bi još tkogod uparivao ideje slobodno dapače izvrsno budemo se lijepo zabavili. Htio sam reć da sam pažljivo slušao pet sati programa Narodnoga radija i da su svi ti tekstovi baš pravi, sve to skupa s nešto očaja i nešto nade čak su i imena opjevana za svaki slučaj i priliku da se još malo sjećaš. Sretna okolnost bila je i ta što nitko nije zauzeo sjedalo do mojega. Znate, ne samo da ne voli pričati, nego on vam ima i dugačke noge! |