Mislim u predmetima jer me nepredmetno izbezumljuje, sanjarenja s licima i mjestima koja se mijenjaju, ruke koje se svaki put kolebaju pred tim stranim tijelom što se meškolji mjesto da rade nešto korisno, ruke da rade manuelno, a ne da se bave pizdarijama kojima je mjesto u glavi koja treba da se znoji, da suzi, curi, da zarasta u dlaku, da ju se poreže pri brijanju, da se mršti i smije i napreže.
U svijet unositi nove objekte, dakako, i premještati ih unaokolo i šutirati nogom ako se koji prevrne. Može li se gorčinom protiv gorčine? Nema veze...jer je odumiranjem blogova samo nastajalo još blogova, za svaku smrt po jedan, dražesna Wickenroda, otrovne Interakcije, ne računajući privremena seljakanja nadasve smjehutavo adresirana. Ružan sam si od odnosa s ljudima koji ne idu na bolje. I dalje ne odgovaram na pozive iz čiste sramote, možda najdragocjenije novo prijateljstvo bezobzirno stavljam na kušnju inertnošću, istom inertnošću koja je slomila srce najboljoj osobi koju znam, kojoj sam odšutio kad mi je tužnim glasom rekla da ju odgurujem, ili ne reći baš ništa, u pripitom stanju, ali ne toliko pripitom da ne mogu ništa reći ruci kojoj tamo nije mjesto, ni licu koje se minutu kasnije ispričava. Izmontirati ili drastično premontirati scenu na Bundeku jedva nekoliko metara iza konstantno trudne Dijane koja me nije skužila, i njenog muža seljačine, simpatične seljačine kojemu spadaju hlače radeći prizor malobrojnoj publici na svježem zraku uz čitanje suicidalnih momenata. Postići spontanost. Franci: mali ili ćeš bit nesputan ili ćeš da ti jebem mater.

ovako. božanstveni jonathan.