Što se tiče riječi, mogao bih se najbliže usporediti s bacačem kladiva. Energično se zalijećem, zummmm.....jebiga. Tras. Radije bih da sam ribič. Strpljiv, pažljiv, zadovoljan. Imao bih onu tekicu na kvadratiće i tu bih i tamo ponešto zabilježio. Točkicu. Kružić. Crtu.

Gifovi su super stvar, a otkrio sam i jedan zgodan programčić koji jednostavne stvari radi na jednostavan način. Jupi. Živjeli čovječuljci. Napravit ću 163 nastavaka za prvu sezonu. Zmajlić zmajlić zmajlić. Ova se zove "Fantastična shema aprilske prokreacije klizećeg konteksta autonomnosti".

Je, on je već bio tamo kad sam došao, a ja obično dođem kasno, oko 10 navečer. Smiješno, morali smo sjedit na tom kauču ko dva klinca što su došli na kolače, iako nismo došli na kolače. Ja sam došao zbog nje, a ne sjećam se baš zašto je on došao. Uglavnom, sjedili smo tako ko dva zbunjena klinca iz osnovne i onda nas je njena mama pitala koji kolač najviše volimo. Pojedinačno. Ja sam trebao reć prvi.
Pojma nemam, čista praznina, škiljim u glavi kroz staklo najbliže pekare kratko dok ne zaključim da ništa od toga ne mogu nazvat ni najdražim, niti kolačem. Sladoled također nije kolač, ne znam da li se palačinke računaju. I onda se sjetim da sam kao mali znao dobit ekler iz Bobisa kao bolje i malo skuplje od krempite (kremšnite). Okej: "ekler", rekoh u nedostatku boljeg odgovora.
A on sporim i sigurnim glasom: "ja najviše volim kako je meni baka radila pitu od jabuka."
F9...F9...F9....quickload...Esc...main menu...load...jebiga.
I ja najviše volim kako je meni baka radila pitu od jabuka.
Samo se on prvi sjetio.
Gad.

To je bilo prije par godina. Vraćaju mi se takve stvari stalno, te bezvezne stvari. Često odvajam pokoju minutu za bezvezne stvari koje lupkaju po glavi. Ko ona metalna kuglica u prozirnoj plastičnoj kutijici - ispadne pa se trudiš vratit ju u rupicu. Ima i jedan san koji mi se ponavljao triput, prije petnaestak godina, ali to vam neću ispričat.

So I say people all over the world they're good,
People all over the world ain't bad,
if everybody be snobs like I've been,
They won't get what they wish they had
affection

Bio je Jonathan u Močvari ne baš tako davno, nekako neraspoložen, on i onaj debeli njegov bubnjar, i mislim da mu se nismo baš svidjeli mi, publika. Debeli je sjedio na skroz lijevoj strani stejdža, tako da Jonathan ima prostora za euforično rasplesavanje, valjda je mislio i da će se ljudi penjat gore s njim pjevat i skakat od sreće i ljubavi i afekšna. No Jonathan nije shvatio da nas je hipnotizirao, pogotovo s onim stvarima na talijanskom i španjolskom, a trebalo je valjda i da priviknemo pogled na dječarca koji je vidno ostario, pustio smiješnu bradicu, onako suh i smiješan i naivan i sav dobar i pozitivan...

Jonathan, you're scaring us, you think this is the part of the song where everybody has to like do the group hug and stuff. We don't even like our neighbour ???

Jebiga Jonathan, rastužio si nas kad se na bis nisi vratio, zabrinuo si nas kad smo te skužili kako bježiš ustrašen kroz stražnja vrata, ti koji jedini možeš izrecitirat nešto tipa "Hello, this is Cupid speaking and I can make you fall in love but I can't stop you from running away" a da zvuči tako, tako sjajno, ti koji si urlao sam s gitarom s vrha njujorških nebodera na prolaznike i automobile dolje na ulici.

Ni "Affection" nema na Radio.Blogu, ima samo par nekih drugih stvari pa evo jedna po random izboru.
Predajte se Jonathanu (Richmanu).



Nema ni na YouTube, ali ima ovo:
Predajte se Jonathanu, opet.

He has his contradicting views
She has her cyclothymic moods
They make a study in despair
Three of a perfect pair


Adrian Belew ovdje je imao najdistanciraniji glas ikad, čovjek dijabolično hladan, dicipliniran, a tekst šizofren. Ne može se to pjevat sa strašću, ne možeš na tulumu doć s gitarom i svirat Trojku savršenog para a da ne zvuči kao magareće revanje. Sjećam se kad mi je susjed prvi put pokazao fotku Robert Frippa u ozbiljnom sivom odijelu s mrzlim pogledom kirurga koji ti kaže "miruj, sad ću ti izdavit slijepo crijevo". Tako su oni i svirali negdje sredinom osamdesetih, a ja se još uvijek naježim na "Three of a perfect pair" i "Elephant talk". Jes, bilo je pretenciozno, bilo je i zajebano pa se Belew morao odmarat snimajući naivne optimistične solo ploče koje su zvučale ko povampireni Beatlesi.

crko bojler
bole leđa
žirafa mirovat
analgetici
p.p. (prema potrebi)
ali crko bojler
to e strašno.

ja bih da vas mogu razveseliti

Bik s Djevicom u podznaku. Jedna horoskop-žena s faksa užasnula se saznavši moju zvjezdanu prirodu i rekla je "jadna tvoja majka s tobom takvim Zemljanim na kvadrat". Tada spoznah sebe kao hodajuću katastrofu, barem što se astrologije tiče, sve se povezalo - i odjednom postadoh prezadovoljan svojom prirodom. Ja sam Tlo, Čekić, razoran Asteroid, Kamen iz praćke koji je Golijatu razbio filistejsku glavurdu.

Ona je Vaga, dakle Zrak, ona kaže noćas opet da Zrak i Zemlja ne idu zajedno, provocira Zrak bezobrazni Zemlju jer Zrak uživa u provokaciji. Zemlja međutim ima svoje snažne adute, Zemlja dok razmišlja skuplja pjuvačku (Vodu) u ustima pa ju guta natapajući se i postajući humus, dakle Humor, najmoćnija alatka, sledgehammer među škaricama.

Ne poznajući potrebne znanosti mogu reći slijedeće: Zemlja i Zrak dva najkul su elementa. Ne želim Vatri i Vodi nabijati komplekse, no ništavni su u odnosu na ovo dvoje Čudovišta koja trljaju se od početka Svega. Nema jačeg dualizma do onog Zemlje i Zraka, jer strastveni susret Vode i Vatre završava neprestano u uginuću (vatre vodom, vode isparavanjem), dok ovo je dvoje u nepomućnoj ravnoteži, pravičnoj podjeli i puštanju jedno drugog na miru.

Heksagram u orijentalnom simbolizmu rastavlja se na dva trokuta - Zemlje i Zraka - koji 'smještaju' Čovjeka u Kozmičkome. Nema moćnije sile od Gravitacije (Zemlje), i nema moćnije protu-sile od Sna, sna o Letenju (dakle Zraka). Metafora Zemlje koja 'diše' dublja je od plitkog puhanja vatre koja 'diše'. Vatra je samo kulisa u Paklu (dakle Zemlji). Voda se neodlučno ciklički priklanja čas Zraku čas Zemlji.

To dvoje iskonskih Čudovišta, Zemlja i Zrak, sprdaju se s nama takozvanim inteligentnim bićima u stanju razočaranja otkad je Svijeta, dobacuju se s Čovjekićima kao teniskim lopticama, jer to što poleti mora sletjeti, bolno poput usanjanog ili željno poput astronauta. Oni im se smiju, ali i zavode ih odozgo i odozdo. Odnos Zraka i Zemlje temeljan jest, na svim razinama, u svim aspektima, upravo među njima je podijeljena simbolika Ženskog i Muškog (pri čemu bih ja, kao Zemlja, simbolički bio Žena). Oni dvoje međusobno formiraju NEŠTO (aha, :) vratilo se!) ukidajući Ništavilo.

Moj stari kaže: "pročitaj horoskop i radi sve obratno od onog što piše".

Jedna od njih počela je tika-tokati
kao sat mehanički
sjetno.

Crvena strelica na slici označava smjer iz kojeg je krafna punjena pekmezom.

I tako sam opet dobio proteze. Pitali su me kakve želim. Ja sam tražio lijepe ženske noge. Rekli su da nemaju.
Obzirom da je stanje bilo skoro pa ratno, Tresyslaw i Gunyo Jedi osmislili su sladak kompletić.
A ja sam se opet osjećao kao ona stara ubojita mašina. Na 3D ekranu anestetičke kacige puštali su Terminatora 2.