Je, on je već bio tamo kad sam došao, a ja obično dođem kasno, oko 10 navečer. Smiješno, morali smo sjedit na tom kauču ko dva klinca što su došli na kolače, iako nismo došli na kolače. Ja sam došao zbog nje, a ne sjećam se baš zašto je on došao. Uglavnom, sjedili smo tako ko dva zbunjena klinca iz osnovne i onda nas je njena mama pitala koji kolač najviše volimo. Pojedinačno. Ja sam trebao reć prvi.
Pojma nemam, čista praznina, škiljim u glavi kroz staklo najbliže pekare kratko dok ne zaključim da ništa od toga ne mogu nazvat ni najdražim, niti kolačem. Sladoled također nije kolač, ne znam da li se palačinke računaju. I onda se sjetim da sam kao mali znao dobit ekler iz Bobisa kao bolje i malo skuplje od krempite (kremšnite). Okej: "ekler", rekoh u nedostatku boljeg odgovora.
A on sporim i sigurnim glasom: "ja najviše volim kako je meni baka radila pitu od jabuka."
F9...F9...F9....quickload...Esc...main menu...load...jebiga.
I ja najviše volim kako je meni baka radila pitu od jabuka.
Samo se on prvi sjetio.
Gad.

To je bilo prije par godina. Vraćaju mi se takve stvari stalno, te bezvezne stvari. Često odvajam pokoju minutu za bezvezne stvari koje lupkaju po glavi. Ko ona metalna kuglica u prozirnoj plastičnoj kutijici - ispadne pa se trudiš vratit ju u rupicu. Ima i jedan san koji mi se ponavljao triput, prije petnaestak godina, ali to vam neću ispričat.