"What is love?...
What is life?
...Nobody Knows."
Jest, vjerojatno mislite da ću sad produbljivat teorije o Nečemu, ali konceptualni kontinuitet, koliko god nadomješta inspiraciju i provocira neku napetost zapravo ima kratak rok trajanja te, kao i ironija, relativno se brzo okrene protiv tebe i postane davež. Jučer prisustvovah organiziranom lupetanju koje mi je moglo biti smiješno u nekom boljem raspoloženju. Uzeo sam stolce za sebe i frendicu i smjestili smo se uz sam rub blizu vrata, što se kasnije pokazalo dobrom odlukom. Zbog nekog davnog nesporazuma prije ovog jučer dugo nismo razgovarali, pa zagušljivoj atmosferi diplomatske ljigavosti i snobovskog preseravanja bez rizika i provokacije mogu zahvaliti neko ponovno, makar privremeno, približavanje. Taj gadljivi okus u ustima tjera te na komunikaciju gotovo fiziološki, dok ne istjeraš otrov do kraja iz sebe. Počeo sam i fokusirati dosad nejasnu nelagodu - poražavajući osjećaj rasplinjavanja nekih ideja koje su nas pokretale, kolektivno, generacijski, posljednjih 7 ili 8 godina. Ne mogu vam to ovdje objasniti. Utopija nema mjesto. Sve završi u kiču, kao što je u kiču jučer zaglibila čitava dvorana, recitacijom sredovječnog gospodina:
"What is life? ...Nobody knows."
Gledao sam dvije djevojke koje poznajem kako se pridržavaju za stol jer im izmiče tlo pod nogama. Ostatak dvorane najradije bih bacio lavovima.