Dan nakon prvog novogodišnjeg gledanja Supermana
mi djeca u ulici razmjenjivali smo dojmove.
Jedan stariji od mene
(a bio je pametan i zvali smo ga Filozof)
na opće je razočaranje objavio kako se kaže:
"Superman
a ne
Supermen".

Ja sam držao svoju poziciju
te sam tako ostao Supermen
dok se on nazvao Supermanom.
Netko treći provalio je da se onda on želi zvati
Supermint.
Supermon.
Bilo nas je, mislim, šest.
I ne sjećam se kako su se ostali zvali.

U to su nas vrijeme majke uvjeravale da će za Novu 2000. godinu
biti puno filmova i puno programa na televiziji
i da će sve biti mnogo drugačije.
Proročanstvo se obistinilo, ali iskreno,
više bih volio da sam sad taj klinac
da iz te točke u vremenu i dalje mogu putovati
u budućnost i natrag.