Dan nakon prvog novogodišnjeg gledanja Supermana
mi djeca u ulici razmjenjivali smo dojmove. Jedan stariji od mene (a bio je pametan i zvali smo ga Filozof) na opće je razočaranje objavio kako se kaže: "Superman a ne Supermen". Ja sam držao svoju poziciju te sam tako ostao Supermen dok se on nazvao Supermanom. Netko treći provalio je da se onda on želi zvati Supermint. Supermon. Bilo nas je, mislim, šest. I ne sjećam se kako su se ostali zvali. U to su nas vrijeme majke uvjeravale da će za Novu 2000. godinu biti puno filmova i puno programa na televiziji i da će sve biti mnogo drugačije. Proročanstvo se obistinilo, ali iskreno, više bih volio da sam sad taj klinac da iz te točke u vremenu i dalje mogu putovati u budućnost i natrag. |
Bila je ljetna večer....
Bila je sparna ljetna večer... Bila je večer. I bilo je sparno.... Bilo je vruće i vani je bio mrak.... Bilo je ljeto, i bilo je kako to već biva kad je večer i kad je ljeto... Bilo je ljeto i stoga nije bilo osobito svježe niti bogato zrakom, a nedostajalo je i osvježenja... Bila je to jedna od onih ljetnih večeri kad je polumračno i kad nije najugodnije onima koji se mnogo znoje oko ničega... Bila je večer, i kuhanje kave nepotrebno je podiglo temperaturu... Bila je ljetna večer i kompjuter je svojim radom zagrijavao sobu i činio ju neugodnom za život i rad... Bila je večer i prsti su mi se znojili... Jebemu, sjećam se onog filma gdje Billy Crystal (ili je to bio Danny DeVito) pokušava napisati prvu rečenicu svog najnovijeg romana. Bila je sparna večer... |