PRVI DIO:

Rodio se kao Oruf Bojadismaki u Finskoj. Majka i otac bili su oboje iz plemićkih obitelji, a za svoju ljubav i brak sami su se izborili iako su im jedna zla vještica, nadrkana maćeha, naočit patuljak, pa čak i neka vjeveričja obitelj iz njenog šumskog posjeda, pokušavali u nekoliko navrata pomrsiti planove. Ta noć bila je vruća, vatrena i bludna! Svašta su radili, a usput su proizveli i malog punoglavca kojemu će nakon deset i pol mjeseci nadjenuti ime Oruf. Naime, mali je već u jako ranim danima pokazivao znakove velike pameti pa dugo uopće nije htio izaći iz majčine tople utrobe. Roditelji su napravili ono najpametnije čega su se sjetili. Umjesto da siluju stvar, pravili su se da djeteta nema - išli su na tulume (na opće zgražanje), jahali po proplancima i slušali operu, pa se klinac praktički rodio sam kad mu je puko film.

Oruf Bojadismaki bio je, dakle, i prije rođenja posebno dijete. A evo što se dogodilo kasnije: u petoj godini zalagao se kod Kralja za socijalnu reformu, u sedmoj je zarađivao džeparac živopisnim interpretacijama Molierea i imitacijama priglupe dvorske posluge, a u dvanaestoj je za kralja, koji je bio jako živčan tip, izmislio igru koju danas znamo kao “Čovječe ne ljuti se”. Kralju se igra u početku strašno svidjela, posebno zato što se mali genijalac Oruf dosjetio kraljevim podanicima-suigračima krišom podijeliti set sjebanih kockica s utegom koje su im omogućavale da Njegovom Veličanstvu puštaju partiju kad god je trebalo. Pet je godina na račun toga obitelj Bojadismaki uživala u posvemašnjem obilju i najvećoj naklonosti koja bi se od jednog neuroznog despota mogla očekivati.

Jednoga je dana Kralj Finske bio osobito živčan. Ruski veleposlanik priznao mu je kako njegova nacija ima neke skrivene teritorijalne pretenzije, a počeo je sumnjati i u lojalnost svoje tadašnje ljubavnice jer mu se prethodnu noć nije digao kurac. To je zaista bio pogrešan dan za zaboravljanje lažnih kockica, sjećat će se kasnije u tamnici Kraljev vojni savjetnik Olaf Mutgersssonn od Švedske. Nakon što je izgubio partiju, Kralj Finske doslovno je popizdio. Prvo je razbio par stolaca, zatim vrlo skupocjenu zbirku afričkih leptira, zatim jedan raskošan luster (pri čemu je umalo poginuo), zatim je išamarao je četiri služavke, a zatim je dao zapaliti svoju ljetnu rezidenciju.

Igranje “Čovječeta” prvo je zabranio svim dvorjanima pod prijetnjom smrću, ali naknadno se predomislio i izdao naloge za hitru likvidaciju svih koji su ikad čuli za tu igru, ili ju, nedajbože, igrali. Dobri dvorski svećenik stigao je na vrijeme upozoriti obitelj Bojadismaki, koja je odmah skupila ono najnužnije i pobjegla preko Rusije i Ugarske u Veneciju. Genijalni Oruf Bojadismaki imao je 17 godina kada je njegovo ime prvi put sramotno i krvavo izbrisano iz svih arhiva službene povijesti i usmene predaje. Prvi put, na njegovu sreću, nije bilo fatalno. Inače, kutiju s figuricama i pločom “Čovječe ne ljuti se” mnogo godina kasnije jedan je švicarski vodoinstalater kupio od izvjesne ciganke koja ga je pokušavala uvjeriti kako je riječ o perzijskom šahu iz nekog stoljeća prije Krista. Krivo je protumačio pravila, pa danas u našim domovima imamo mnogo manje frustrirajuću društvenu igru nego što je ona u početku bila zamišljena.

U SLIJEDEĆEM NASTAVKU ČITAJTE: “Kako je Oruf Bojadismaki napustio svoje skrovište u Mlecima, ponovno izumio kotač, izdao autobiografiju pod drugim imenom, i borio se protiv Turaka na brdovitom Balkanu”