dalibor brun - fan club

jebote ne mogu spavat, a moram...cijelu sam noć bio budan...sad sam bio na wc-u...sudario se s nekim debelim likom koji
je nosio dve
role toaletnog papira i novine pod rukom, ko al bundy, nevjerojatno...vratim se
u sobu,
cimer smrdi u 3 pičke materine(za tjedan dana leti avionom...bacaju ga na hirošimu...u komadima)...njegov dlakavi palac na nozi viri ispod deke-gleda me u ravno u oči, nakostriješio se ko dikobraz,
latentno
prijeti...nemam više cigareta...gledam na stolu ulje za dvotaktne motore koje sam
posudio sa
benzinske kod ribnjaka u subotu i razmišljam šta ću s njim...jel vi vidite kako ja
provodim
dane...ko neka stara cura koja štrika i mašta o konju na bijelom
princu s gajbom ožujke...muči me nesanica...al stvarno...i sjebani snovi...nisu
noćne more
al nisu ni puno bolji...vrijeme ide, leti leti, topi se...
učlanio sam se u HDZ
i gledam člansku iskaznicu dok sa majkom šećem parkom..ona mi sere o nekim sitnicama
tipa
"moraš se ić šišat" "imaš neku mrlju na majici" ili "ne kradi
motorna ulja sa benzinskih
stanica" a ja ljut i kipim...odjednom, čujem neko morbidno i bolesno
pjevanje...okrenem se kad cca
200 metara iza nas, glavom i bradom, Sanader...ubučen je u ružičastu baletnu
suknjicu,
poskakuje kao malena djevojčica i pjeva neku pjesmu na jako weerd i sick način...ja
ljut jer
kužim da me frajer zajebava...provocira...čuo je da mi stara sere pa me kuri
lagano...odjednom
počne pjevati ali ubrzanim tempom, istu pjesmu, i počne trčati...sve brže i brže...i
tempo
pjesme i brzina trčanja ( cijelo vrijeme poskakuje ) ...ja sam se razljutio, ko ne
bi, i postavio
mu nogu...tako se brzo zaletio da se razbio ko pička...udario je glavom od asfalt i
završio u
travi...na asfaltu krvava fleka...i još onda frajer ima muda dić glavu i reć
"gle, još sam
živ" ma najpodrugljiviji mogući način koji postoji...onda se moja stara zaletila
i zabila mu
grickalicu u vrat...i onda je crko...ja i stara samo nastavili svoj put...išli smo
zdravku
mamiću u bolnicu...u posjetu...bolnica sva bijela...sterilna...posjedne on mene na
krevet i kaže
mi "gle sinko, možeš ti pokušavati pobjeći od svoje sudbine, ali ona te uvijek
nađe...tvoja sudbina je da budeš kamionđija, poput tvog oca...i mene...divlja
prostranstva
čehoslovačke te zovu...odazovi im se, to ti je sudbina"...ja kao, dobro, striček
zdravko...klimam i sve 5 a sebi "koji kurac"...jel on lud, kakav kamionđija,
moj stari nije
kamionđija...nije ni on...i zašto ne kaže jednostavno vozač kamiona...zašto bi to
bila
moja sudbina, zašto, zašto, zaštoooooooooooooooooooo....i probudim se u znoju(nije
baš,
zapravo nije uopće, ali radi dramskog efekta)i skužim cimereove noge, naš zajednički
2D
televizor (koji radi na principu stotine buha koje su zarobljene unutra s svaka ima
različitu boju
pa se čini da tvore sliku), poster borea leeja s ustaškim grbom na čelu i nekoga frajera koji sjedi na mojoj stolici i drka po mom kompu bez
mog znanja
dok ja spavam i skužim da je to bio samo san...
taj netko se okrene i to je.....zdravko mamić!!!.........neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee.............piššššoooooofššššš (onomatopeja
spontanog pišanja)....

opet je četvrtak i opet se budim s najgorim mamurlukom na svijetu...budilica na mobitelu trešti, a ja imam sliku sebe u mislima kako čekićem od 10 kila komadam taj jebeni mobitel na sitne, sitne dijelove, pa na molekule, pa na atome...nema te više soni-eriksone...mrtav si ko tinejđer nakon uspješnog rezanja vena (upamtite djeco, žile se režu uzduž, a ne poprijeko...ako režete poprijeko, to je samo poziv u pomoć i nadasve je jadno)...
cimer je već otišao na svoj faks, a i ja moram-ko zna, možda će biti potpis ili neki slični kurac...odlazim u wc i vidim da mi je nos nabubrio, a faca mi je cijela krvava...forenzičarskim postupkom (krv je očito krenula iz nosa jer me boli, a i vidi se trag krvi) sam zaključio da sam sinoć dobio po pički (nosu)....kako i zašto, ne zanima me...gubitak pamćenja je moja jedina uzvraćena ljubav...pišam 5 minuta, boli me kičma i ne mogu više stajati...prekidam pišanje iako je moglo još teći i vraćam se u sobu po rolu toaletnog papira i jučerašnje novine....tu sam dobrih pola sata, male crne podmornice plutaju na vodi...povučem vodu i kleknem, molim pred svojim oltarom da me očisti i prosvijetli...guram šaku u usta, rigam dušu iz sebe ( doslovno vidim sebe potpuno bijelog i prozirnog kako stojim pokraj sebe i klimam glavom s lijeva na desno u znak neodobravanja)...nakon što sam dobro napatio želudac, odustajem...palim pornić, jedva mi se kurac diže, teškom mukom...dođe do pola i stane...već me boli ruka, ali svršim po papirnatim maramicama...sve se nečištoće moraju izbaciti...od danas postajem nova osoba...želim biti duševno i fizički čist...neokaljan poput bijelog jednoroga...perem zube i ruke...tuširanje preskačem...šaljem kod sa listića da vidim jesam li dobio na kladionici...mobitel mi podrugljivo odgovara da poruka nije poslana...ja ga pitam zašto-on kaže da ne zna i da to nije njegova briga i uostalom, da ga boli kurac...rekoh, dobro...dolazim na faks i sjednem u prvi red...redovi idu u vis u stilu grčkog amfiteatra...ispred svakog studenta postavljen je flat-screen monitor...ima nas nekoliko stotina...svi se meškolje...od buke me boli glava...opet dobivam polu-erekciju...odjednom su svi zašutili što je znak da dolazi profesorica...istina...dolazi sa jednim starijim studentom i jadrankom kosor...jadranka se izdere "dala sam mu 5"...profesorica veselo, ali u isto vrijeme i smireno "ja sam mu dala 2"...neki kreten iz zadnjih redova dobaci "štas mu tolko malo dala jebaaateee"...mislio sam da leti vas sigurno jer ga je skužila (kreten se ustao), ali na moje opće zaprepaštenje, nije se dogodilo apsolutno ništa...odjednom se na našim monitorima počinju prikazivati pornići...pravi hard core...redatelj je koncetriran samo na pičku i ništa više...zumira i gleda je iz različitih kuteva...istražuje unutrašnjost...kao crvena špilja...u znak oduševljena spontano i glasno uzvikujem "tooo!!!" i udarim šakom po stolu gdje su bile nekakve staklene čaše...razbijem jednu...na cijelu situaciju, nekoliko redova iza mene ispusti salve smijeha...ne smeta mi, dapače, laska mi kad pravim budalu od sebe, ali netko mi se iza podrugljivo smije...iritantan smijeh...okrećem glavu i vidim čupavo muško(?) stvorenje od 40 kila sa majicom ajron mejdena...udaram ga šakom u nos, neka vidi i kako je to...on plače dok sa obje ruke zaustavlja krvarenje...ima ružičastu krv, to me nekako nije iznenadilo...odlazim sa predavanja jer je dosadno...šetam gradom ali ulice ne prepoznajem...šaljem kod sa listića da vidim jesam li dobio na kladionici...mobitel mi kaže da poruka nije poslana...pitam ga zašto, a odgovara da ne zna...forsiram još jedan pokušaj slanja...opet ista stvar...kaže da ne zna i kaže mi da sam glup...kažnjavam ga tako da skidam hlače i gaće i trljam ga po kurcu....on vrišti piskutavim glasom i zapomaže...traži pomoć i viče "neeee"...nije da to mene napaljuje, ali on mora znati svoje mjesto...vadim stvari iz unutarnjeg džepa jakne, nerabljeni kondom bacam u smeće, pokaz za tramvaj dajem beskućniku koji spava kraj kante smeća...vadim osobnu i shvaćam da je danas 1.12. i da je istekla...bacam i nju...a koliko mi je puta poslužila...stara dobra plastificirana osobna...za odjeljivanje bijelih borbenih redova...rovova...nostalgija me puca dok buljim u osobnu..."i ja sam rođena 19.11....bobane"...okrenem se i vidim crnokosu 3/4 zgodnu curu kako sjedi na klupici odaljena od mene 5 metara...divim se oštrini njena vida..."ja sam inače klikova učenica na razmjeni u zagrebu, iz Istre sam inače" kaže ona...vadim listić od kladionice i gledam ga..."sunderland ti je dobio, koliko ja znam, a bolton je vodio...ne znam kako je završilo"...nabacim klarkgejblovski osmjeh (polu ciničan- polu šarmantan) i pitam je "idemo na kavu?"...."može ali kod mene doma" odgovara ona...u jednoj ruci držim njenu, moram spomenuti vrlo lijepu ruku (dovoljno sitna da bude elegantna i dovoljno velika da ne ispadane da je anoreksična), a u drugoj ruci vodim uzicu na kojoj je glava dejana savičevića na psećem tijelu...ima crnu kapuljaču bez otvora za oči i brnicu...dolazimo kod nje i pijemo kavu...njen debeli ujak skida hlače i pokazuje nam svoja dignuta 3 kurca...mi plješćemo (ja, ona i neke njene 2 frendice...isto klikove učenice na razmjeni u zagrebu iz Istre)...svako malo čujem riječ "ća" ali jako meko ć i to me živcira...neizmjerno...ujak pije kavu, drka svoja 2 kurca (jedan se spustio) i priča nam kako je on operni pjevač u hnk...nudi nam kolače...svi jedu osim mene...pita me zašto, ja odgovaram da ne volim kolače...uhvatio me za rukav i odveo u kuhinju..."uzmi kolača"..."neeeću jebote"..."uzmi kolača!!!"..."ne jedu mi se kolači"..."a ti misliš da se meni jedu dok svaki dan pjevam u operi ili dok vozim auto"...šutio sam i pogledao Istrijanke koje su ležale mrtve na podu...sad je bilo jasno (na što sam i prije sumnjao) da su kolači sadržavali u sebi otrov...jedino mi motiv nije bio jasan, ali tko će ga znati kod tih luđaka ubojica...čak je i dejo pojeo jednoga, i on je mrtav..."jebem ti mater, psa si mi otrovao!!!"..."a šta se ljutiš, hoćeš jednog mog, imam ih 6, svi biglovi" odgovori debeli luđak..."jebote biglovi, ali mi daj dva jer si mog deju otrovao, booog ti mater jebo" odgovaram u plaču..."ako mi ga ostaviš, dam ti tri bigla" kaže bolesni operni pjevač..."šta ćeš ga jebat onako mrtvog" pitam ga..."to nije tvoj problem" odgovara on..."istina" kažem i pružim ruku u znak dogovora...rukujemo se, moja šaka se utapa u njegovoj...njegova masna šaka mi gnječi kosti u prstima....uzimam biglove i odlazim prašnom seoskom cestom prema narančastom suncu koje upravo zalazi...ja i moji biglovi...moji biglovi i ja...