Divlji Paradajz

Eh, eh, eh.
Ovako, prvo ću vas zamoliti da poželimo svi zajedno dobrodošlicu jednoj friškoj blogerici koju sam eto uvukla u ovaj svijet. Draga, moja; Dobro nam došla i dugo ostala! Rekla mi je da ju malo nahvalim, ali mislim da je moj vokabular presiromašan da bih vam ju opisala. Iako sebe smatra teškim depresivcem, ona je zapravo sve samo ne to. Jer depresivci mi nikad nisu uljepšavali dan na tako čaroban način na koji ona to čini. Da je barem više takvih ljudi.
Danas sam dobila dojam da ju je jako iznenadilo ono što je ovdje imala priliku pročitati. Iako su ovo samo dijelovi mene, blog kao cjelina sam ja. Ponekad tužna, ponekad sretna, ponekad mutava, blesava... ma svakakva.
Znam da se u vanjskom svijetu ne odajem takvom. Zašto? Zato što se ne osjećam spremnom dijeliti sve s ljudima koje i ne poznajem. I zato što sam bolno iskrena i ne znam pronaći pravu mjeru za istinu o sebi ni drugima. Zato se otvaram tek ponekima. S Paradajzom sam se nekako zbližila bez priče o intimnim stvarima. Zapravo, mi se i ne poznajemo baš previše. Sada ona bolje poznaje mene nego ja nju, iako bih silno voljela znati što se krije ispod njezinog lica. Zasad tek naslućujem. Ali postoje ljudi u koje intuitivno imam povjerenja. I kojima se bez previše priče mogu otvoriti. Jer želim da me upoznaju. A postoji li bolji način od onog da jednostavno otkrijem adresu svog bloga?
Danas se nismo mogle pogledati u oči. Bilo je suviše smiješno.
Odajem se kao čudakinja. Mogu slušati ljude satima kako pričaju o ozbiljnim ili neozbiljnim stvarima a da ne poželim reći ni riječ. Je li to nesigurnost? Možda jednim dijelom. Malim dijelom. A ostalo je neka druga priča. Ono što ja zapravo jesam ostaje otvoreno pitanje i enigma i meni i drugima. Kada ću to otkriti... ne znam. A možda je i bolje ovako živjeti u neznanju.