Puzle

Jučer sam hodajući od trga do pothodnika cijelo vrijeme razmišljala o tome kako bi bilo super da sretnem jednu prijateljicu.
I tek što sam ušla u pothodnik, netko mi maše. Crvena majčica, šosek… joj kak je slatka.
I bila sam tako sretna što ju vidim. Vratila se Amerike prije par dana. Luda je. Obožavam ju.
Ona je jedna od onih ljudi koji imaju ono nešto i jednostavno ju ne možete ne voljeti. Kad ju vidim, moram se nasmiješiti jer ona je tako luckasta, zvrk, ona je puna života, veseli se svakom trenutku, ona zrači nekom energijom, ona je moj smijeh.
Radila sam s njom prošle godine i bilo nam je ludo. Tulum svaki dan. Radilo se po 12 sati dnevno, ali je uvijek bilo raspoloženje za zezanciju. Uvijek je svirala neka muzika, uvijek smo se smijali jer smo se imali kome smijati, čak i onda kad su se svi osjećali prevarenima, podcijenjenim, bezvrijednima, umornima… uvijek smo se smijali. Bilo je loših dana, bilo je tužnih dana. To je bilo vrijeme velikih promjena za mene. Zapravo, za sve nas. Raspon godina je bio od 18 (ja) do 42. Bilo nas je 8 i svaka od nas je imala neku svoju priču. Neku svoju tugu, ciljeve, želje, život… životi koji su u isto vrijeme bili toliko različiti, i spojeni. Možda slučajno. Iako ne vjerujem da je to bila slučajnost. Jer tko bi me naučio kako se smijati kad je stvarno teško, tko bi bio moj razlog za ustajanje u zoru, za prvu kavu, s kim bi pila tu prvu kavu da nisam bila s njima, s kim bih tugovala kad bi bili nepošteni prema njima, s kim bi slavila kad sam dobila indeks… kome bih se divila, koga bih zadivila?
I danas, postoji neka tanka nit među nama. Uvijek kad se dogodi nešto važno, dijelim to s njima. Prvi ispit, nova ljubav, 5. ispit, ono što želim, ono što imam, sva moja dostignuća i moje sazrijevanje. Predivan je osjećaj kad znam da me vole oni koji za to nemaju poseban razlog, oni me vole samo zato što sam ja ja. I to je obostrano. Uz golemo poštovanje prema njihovom iskustvu i godinama ja prema njima osjećam prijateljstvo i golemu zahvalnost za sve što su me naučili. I svaki put kad se osjetim kao na dnu, oni su moja krila. I kad mi je teško, sjetim se njihovih lica dok gledaju moj indeks, dok slušaju što se sve dogodilo od kad se nismo vidjeli, koga sam voljela, u koga se zaljubila, gdje sam bila…kamo putujem. I kad mi je teško volim otići njima i samo se uvjeriti da su dobro. I ja se tada osjećam dobro.
Bilo bi predivno jednom raditi s takvim ljudima. Jednom, zauvijek. Jer s njima ništa ne može biti teško. (Oni se iskreno nadaju da ću im ja biti šefica kad završim faks :), ma predivni su)
I sve ovo možda ne bih pisala da nisam srela Tinčicu i da nisam pročitala kod Tri točkice post o njezinom, sada već bivšem poslu. Stvarno bih željela da svi osjete kako je raditi ono što zaista voliš, želiš i znaš i raditi s ljudima koji su posebni, s ljudima s kojim se osjećaš kao da ste svi samo djelići jedne sretne slike, kao puzle koje same za sebe ne znače ništa, ali spojene znače cijeli svijet.
I nije to tako samo u poslu, to je tako uvijek. Sami za sebe nikako ne možemo postati potpunost. Tek kad postanemo savršeni dio neke cjeline, naša individualnost postaje bitna i značajna. Ona postaje važna. I stvarno bih voljela da ljudi shvate kako je prekrasno živjeti u različitosti, mnogo ljepše nego u separaciji ili segmentaciji.
Moramo samo dati priliku sebi drugima.

A danas smo Tri točkice i ja bile na kavi. I stvarno mi je dan poseban danas. Neki totalno dobar osjećaj. Odlučila sam ne izaći na matematiku, samo ću riješiti statistiku, a matematiku u dvanaestom mjesecu. Danas sam to i službeno objavila svojoj mami i iznjela joj cijelu situaciju. Puna je razumijevanja. Sama sam kriva, trebala sam to malo drugačije organizirati, ali nema veze. Nije to ništa strašno. I bolji od mene prenose ispite i riješe se toga na vrijeme. Pa kad mogu drugi, mogu i ja. Zapravo moj je jedini problem u tome što sam postala neki perfekcionist, a mislim da bi mi ta dvojka koju bi eventualno mogla dobiti baš nekako pikala u oči na sve ove dobre ocjene. A ja hoću biti zadovoljna do kraja kad pogledam u svoj indeks. Ma što drugi mislili o tome.