Ponizan hodam,
Tišina duše zbori,
Svijet postaje bolji.

 Poniznost uključuje skromnost, svjesnost vlastitih ograničenja i poštovanje prema drugima. Kad se sjetim sebe kao mladca, sve mi je ovo uglavnom bilo strano. Dugo mi je trebalo da pognem glavu, ne iz slabosti ili nedostatka samopouzdanja. Živio sam u okruženju gdje su se osobni uspjeh, moć i kompetitivnost glorificirali, neovisno o cijeni koja ih je pratila. Ponizni ljudi često imaju bolji uvid u sebe, što ih čini učinkovitijima i uspješnijima u dugoročnom i širem smislu.

Snovi otvaraju vrata,
Razum vodi strast srca,
Mir čuva korake.

 Kao klinci svi smo sanjarili. Letjeli smo bezbrižno na svojim velikim i podatnim snovima. S vremenom su postali realniji i ostvariviji, ali pokazala se nezgodna činjenica da se ne ostvaruju bez velikog truda, upornosti, cijelog niza konkretnih akcija, ali i sretnog uklapanja nekih dodatnih faktora koji su malo ili nimalo pod našom kontrolom. Time su pomalo izgubili aureolu sna i postali naši maksimalno željeni, smisleni i zreli životni ciljevi. Strast je u tom kontekstu uvijek inspiracija i motivacija, dok osjećaj mira donosi potvrdu da je to baš ono što trebamo. I snovi, kao i štošta drugo, evoluiraju, pa s vremenom postaju sve jednostavniji, a time i uistinu bliži nama samima. Zanimljivo je kako su se moji snovi mijenjali kroz život i kako na kraju sanjam da mirno spavam, da sam samostalan u svakodnevnim funkcionalnostima, i da sam makar još mrvicu bolji prema svijetu, ljudima i sebi.

Posao odrađen,
Trag ljubavi tražiti,
Nije kasno još.

 Da mi je prije palo na pamet možda bi tražio posao u koji bi lakoćom unio više ljubavi i strasti, ali kako to već biva, status i priznanje toliko gode da ne vidiš da može i bolje. Pomalo me razočarala činjenica da mi odlaskom u mirovinu posao uopće ne fali, pa eto, sad, recimo to sjetno i konačno, pod kraj, u dokolici, kao radim dodatno na sebi.

 Nije da mislim da sam nešto loš, ali ne mogu zatvoriti oči pred idejom da je moglo biti i puno bolje, samo da je bilo još malo hrabrosti, možda ludosti ili već nečega u čemu bih više bio svoj. Jedna od najvećih laži koju sam progutao je bila da ništa neće uteći, najmanje posao. Ispostavilo se da je sve nevjerojatno prolazno i da za štošta u životu već jednom više nema neke druge šanse.

 Ali dobro, što je, tu je, uživajmo u čemu već možemo, dok još možemo. Osobno, mir mi postaje gotovo opsesija, pa se eto mirim sa situacijama, ponekom zabludom, činjenicama, ljudima, ... a ponajviše sa sobom samim, napokon.

Svaka posljedica ima uzrok
... hermetičko načelo

 Nije mi prihvatljivo ukinuti si pravo na vlastitu slobodnu volju, pa ideju da je sve u sada i budućnosti već određeno uzrocima iz prošlosti svjesno korigiram mogućnošću kontinuiranog utjecaja sebe u tom tako mitskom sada. Uostalom, praktičnost je nerijetko vrjednija od besprijekorne logike. Uzmimo da sve kreće od riječi, misli i djela, lijepo je vjerovati da se u beskonačnom ciklusu uzroka i posljedica u mom životu ponešto ipak pita i mene, ma koliko globalno bio malen i beznačajan. Činjenica je da je sve vezano, pa ako ikako mogu pozitivno utjecati na bilo što zašto i ne bih, zar ne. Iz kvantne perspektive, Heisenbergov princip neodređenosti kaže da ne možemo istodobno točno mjeriti položaj i brzinu čestice. Ovdje slučajnost nije samo nedostatak znanja, već inherentna karakteristika prirode, pa što da se radi nego prihvatiti činjenicu da ne znam, a čak niti ne razumijem sve, a ipak se imam potrebu bar povremeno praviti da je tome baš suprotno. Mogu se tješiti mišlju da je uzrok takvog ponašanja želja da budem osvješteniji i odgovorniji.

Spoznaja dobra,
svjetlo vodi kroz sjene,
mir nas opija.

 Eh da, čini dobro, pa će ti ići dobro. Iskustvo veli da to i ne ide baš samo tako. Uostalom, uvijek se nameće pitanje, što je to uistinu dobro. Kako ga prepoznati i učvrstit vjeru da ne griješimo u procjeni. Mir, pozitiva, optimizam, pa čak i nada, mogli bi biti na dobrom tragu, ali daleko je to od pouzdanosti. Često je odgovor u reakciji, onoj unutarnjoj, ali i u vanjskoj. Pratiti utjecaj toga što i kako činimo u pravilu izdvoji bitan sadržaj od zavodljive forme. Ako djelujem poticajno i inspirativno lakše mi je vjerovati da sam na dobrom putu, iako ne zaobilazim činjenicu da su i meni i ljudima različiti prioriteti u pojedinim periodima života, pa vrijedi u miru i s dobrom voljom otpustiti sva i sve koji se ne žele pridružiti, jer ne postoji sila nametanja zrelim ljudima koja bi bila dobro ishodište. Sve ima svoje mjesto i vrijeme. Ponekada se poklopi, nerijetko ne stigne, ali što se može, nismo bogovi, pa se u ljudskim okvirima potvrđuje ispravnost koncepta bezuvjetne ljubavi, jer što je više uvjeta manje je ljubavi.

Prošlost tihe sjene,
budućnost nosi svjetlo,
oblaci pred njom.

 E sad, neosporno je vrijedno iskustvo i učenje iz prošlosti, ali usmjerenje naprijed, prema budućnosti i ciljevima, logična je životna nadogradnja. Nitko ne zna što nosi sutra. Možda nas čekaju divlji oblaci i oluje, ali kako saznati ako ne pokušamo. Vjera u dobro je odličan motiv, ali nerijetko treba dati puno više, pa čak i onda kad djeluje da je cilj puta samo povratak doma, ma što to značilo. Kako god, želim proći Knjigu 200 životnih zakona. Želim razmišljati ima li igdje prostora da čak možda budem i neki ugodniji, empatičniji i vrjedniji čovjek. Hvala svima vama koji mi se u tome pridružujete i pomažete.

Spoznaja i čin,
dobro dijelimo svima,
bolje nemamo.

 Činiti dobro, da bi nam se vratilo ima dvije velike začkoljice. Prvo, znati što je uistinu dobro, i to u širem kontekstu, često je iznad naših osobnih mogućnosti. Drugo, ako to činimo zbog nagrade to nije čisto dobro, ali u redu, što nam preostaje nego ustrajati, i u spoznaji, i činjenju, i vjeri da time doprinosimo istinskom dobru. Naše misli i djela utječu na nas, kao i ljude i svijet koji nas okružuje. Takav je zakon. A sad, kada, kome i kako će se vratiti, tko zna, ali ako smo time dobili mir i smisao, a nekome uljepšali život i svijet, sve je samo ne malo.

Zahvalnost nosi,
duhovni rast u srži,
sreća, mir, ... cvjetaju

 Kad je fokus na ono što se tako nesebično pruža pred tebe, daješ si šansu biti neki bolji. Malo je teže kada dobro vrijedi prepoznati i u onome što na prvu ne izgleda prihvatljivo, ali u redu, recimo da smo ovdje da bi napredovali, a za to je uvijek trebalo malo više. Na puno toga sam zahvalan. Ovdje, prvenstveno na vašim poticajnim komentarima, kao i mnogim vrijednim postovima koji zrcale najbolje što u nekom trenutku možete i želite. Hvala vam na vama.

 Možda čovječanstvo ima ljubav kao zadani preduvjet prolaska nivoa opstanka. Ljubav je jedino što se istinski može suprotstaviti zlu, čak štoviše, prigrliti ga u kontekstu prepreke na putu do višeg stanja svijesti. Za ljubav ne vrijedi matematika da davanjem imaš manje, nego baš obrnuto, davanjem ti više ostaje. Dakle, sve što trebaš je ljubav, kao i sve što možeš imati i sve što možeš dati također je ljubav.

srce daje dar,
radost se spaja,
svjetlost života

kad poželim umrijeti od pozitive,
jesam,
kad sam čangrizav,
nisam,
stoga budi