Teško da je itko jednoznačan na svim područjima i u svim situacijama. Ipak, nešto smo složeniji, pa je realno očekivati da i najvrliji možda u nekim specifičnim okolnostima popuste po kriterijima većine, jer puno je procjena dobra zapravo tek dogovor, a ne neka apsolutna vrijednost. Kroz sličnu prizmu nastojim gledati sebe, kao i ostale. Svejedno, pokušavam biti malo oprezniji u osudi drugih, da ne velim i drugačijih, osobito u intenciji. To je valjda i razlog zašto često nisam skroz direktan. Doživljavam to kao davanje prostora i vremena da se samostalno dođe do nekih zaključaka koji su bar manje daleki od istine. Lako je meni biti strog prema sebi. Znam da ću to podnijeti, ali eto, vas fakat ne bih volio povrijediti, a ne jednom se ponovilo da živom čovjeku štošta smeta, jer tako često spomenuta tamna strana ega kod mnogih je upravo ta koja je stalno okrenuta prema sebi samima. Logično, kao obrambeni odgovor upravo se meni to spočitava. Razumijem, prihvaćam i sam bog zna koliko se s tim borim, ne da dokažem da je netočno, nego nešto sasvim drugo, ali o tome neću ovaj puta, ionako sam previše rekao. Oj mjeseče sjajni, čega li se ti sramiš, pa ne valjda sjene šišmiša. Da, da, ima i nas koji nismo najponosniji na sebe u kontinuitetu, dapače, niti smo uvijek pametni, kamoli uspješni. Znamo u slabosti i zavikati, podviti rep kad je frka, svjesno zaobići istinu u vjeri da činimo dobro i još svašta drugo, loše, ali eto, neka prvi baci kamen vlastitog bremena grijeha onaj tko ga uopće može podići. Kako god, meni ćete teže lagati, ali sebi možete do mile volje, tj. savršeni ste, ili ste možda i vi tek ljudi?