|
Photo by: Mišić
- brijunsko magare
NASLOV 
Nekako sam tupa u zadnje vrijeme. Zapravo, ne sasvim tupa koliko prazna. To me obično ulovi kada intenzivno nešto učim i ne radim ništa drugo, kada se ništa posebno ne događa, kada ne viđam ljude, osim svojih ukućana i kada mi se život svodi na knjigu, komp i dovoljno močan izlazak – šetnju psa. Čitam Vaše postove, poželim ih komentirati i onda ne znam što da napišem. Zurim u ekran, već i oči počnu vrludati, a ja prazno gledam u prozorček „upišite svoj komentar“.
Dogodi mi se čak i da imam nekih ideja, tj. tema o kojima bih voljela pisati, ali kako primim olovku i papir u ruke tako i ostanem. Nepokretno držim tu olovku i blijedo gledam u bijelu prazninu papira i dugo ne napišem ništa. Onda eventualno napišem prvu rečenicu koja nije nužno loša, ali nikako da joj dodam nastavak. Zatim propisno ponorim i jednostavno odustanem.
Večina onih pjesama koje sam stavljala na blog nisu napisane tada, nego prije nekoliko godina. Tako da se i ta zaliha ispraznila pomalo. Bilježila sam ih u svoju tigrastu tvrdokoričnu tekicu i tamo ih brižno čuvala od očiju javnosti. Ne iz neke posesivnosti nego iz straha od negativne kritike. Ali sam se okuražila i shvatila da nema ništa strašno ako čujem tuđe mišljenje, i pozitivno i negativno.
Samo ih je mali broj bilo koje su plod friške inspiracije i koje su dan nakon izlaska iz moje glave bile stavljene na moj blog. Nešto me moje pjesnička raspoloženost napustila, pa me rijetko posjećuje. Hehe.
Sada kad čitam te svoje stare radove, neki su mi ljepši i zvučniji nego u vrijeme njihova nastanka, a za neke sam sasvim sigurna da ih nikada neću nikome pokazati. Ne, ne. Pa se pitam od kuda mi je uopće došla inspiracija za tako nešto. Ah, mladost-ludost.
A te pjesme...Zapravo ni ne želim nazivati pjesmama. Prije bih rekla da su to nabadanja riječi sa ili bez smisla, neke uspješno, neke manje uspješno posložene.
Za mene su pjesme one pisane od pera velikih majstora, globalno poznatih poput Puškina, Jesenjina, Ahmatove, Cesarića, Baudelairea, Matoša, Nerude i mnogih drugih genijalaca.
Naravno i u ovim prostranstvima bloga nailazim na prekrasne stihove i to su dakako djela keativnih stihoklepaca. I njihova djela ću bez premišljanja priznati kao pjesmu i sa velikim zadovoljstvom pročitati. Pa će mi se neka više, a neka manje svidjeti, kao i sve ostalo. Ali za ovo moje nekako mi je blesavo reći da je to pjesma. Pa nisam ja pjesnikinja.
Sad ispada kao da tražim riječi odobravanja, što naravno ne tražim, al ne želim se sad izmotavati jer bum se samo zapetljala. Jednostavno želim pisati nešto pa onda trkeljam gluposti koje su mi na pameti...Kao neka moja struja svijesti.
A sad je upravo došlo do strujnog udara i opet se sve očito vratilo u moju već višednevnu kolotečinu pa ne znam što bih dalje napisala. Iznjela sam nekoliko natuknica iz svojih razmišljanja i očito zadovoljila potrebu za današnjim pismenim izražavanjem.
Idem natrag intertekstualnosti, citatnom ludizmu i simulakrumu...
Kako opako zvuče ove tuđice!!
UPDATE:
Sutra (14.4.) je mojoj/našoj dragoj Stelli ročkas pa joj želim apsolutno sve najbolje, najljepše, najsretnije, puno ostvarenih planova, ispunjenih želja, osmijeha na licu...
I puno cvijeća u svakom smislu!!!
|
