brunhildina zamka mala

Maloprije, dok sam nešto prjemještala po sobi, moja je ljubimica kunjala na svojoj fotelji. Nije baš reagirala na to što radim, pa sam zaključila da spava tvrdim snom pravednika - jer da nije tako već bi ona znatiželjnim pogledom pratila svaki moj korak.
No, odjednom je počela brzo mahati repom i dalje ne mičući se iz poze u kojoj spava. Ipak, to me navelo da posumnjam u njen tvrdi san, pa sam joj se lagano približila. Ona je potiho hrkala, ali i dalje mahala repom. Kontrolirala sam se da se ne nasmijem glasno da je ne probudim, jer očito nešto veselo sanja... Možda neku kost, možda nekog psa, možda igru...nikada to neću saznati...kao ni to da li psi uopće sanjaju i, ako da, kako sanjaju...

A ova fotkica...to mi je najdraža perspektiva za fotkanje moje mezimice...