ponedjeljak, 19.03.2007.
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA. HM. Ili egocentričan post for izing maj trabld majnd
Mama me uvijek učila da razmišljam racionalno, ne trpim tuđa izdrkavanja, da budem svoja, bez obzira na to šta drugi kažu, da vjerujem samo sebi i svom mozgu, ali uvijek da imam u glavi onaj klik za ''promisliti dvaput prije nego išta napravim''. U zadnje vrijeme ne radim ništa od toga i ništa mi se ne čini da je kako treba. Nisam tužna, daleko od toga. Niti nešto ludo nesretna. Jednostavno, osjećam kako sama sebi lagano izmičem iz dosega kontrole.
Dosta stvari koje su me prije dirale ili živcirale, sada su mi svejedne. Čovjek bi rekao – savršeno, zašto se i živcirati zbog nečega? Ali nekako dokle god sam se živcirala oko nečega, to mi je značilo da to nešto doživljavam. Dosta stvari koje sam prije radila i koje su me činile sretnom i za koje sam mislila da su ''moje'', moj mir, ono što me i karakterizira, danas više ne radim, pretežno zato jer nemam vremena, a kad ga i nabavim, trošim ga na druge stvari. Jel ispadam sama sebi iz ruku?
I razočaravam. Sebe i druge ljude iz dana u dan. Neću reći da mi je dosta ispunjavanja svačijih očekivanja ili prilagođavanja drugima, nije mi to čak teško, nego jednostavno to ne mogu raditi stalno i svima, i ne mogu neke stvari stići napraviti svima ni da se dan službeno produlji na trajanje od 72 sata, niti da se ja sama kloniram u 72 komada.
Pod pauzom na fakultetu rješavali smo neke vrhunsko – imbecilne testove na netu, čisto da ubijemo vrijeme. I zabavljamo se nekim testom ''Koji ste pokojni ruski skladatelj?''. I u testu pitanje: koji vam je najveći strah? A ponuđeni odgovori: oglušiti, oslijepiti, ostati bez ruke ili ostati bez votke. I prijatelj na ovaj zadnji odgovor pogleda u mene i odvali se smijati. Nadalje, vidim drugog prijatelja i kaže mi: ''Di si ti, ja bio vani, dođem u Kadilak pogledam šank i vidim nema te, a reko onda ni nisi ovdje.''
Hm, pa mi je onda kroz glavu prošla jedna stvar. Da, pijem. Svaki vikend i puno previše za sebe. Haha, smiješno kad to kaže studentica od dvadeset i dvije godine, jel? To ne bi trebalo biti ništa strašno, pa tko se ne opija vikendom? Ali to je već prešlo u naviku. Pijem jer zbilja moram. Da u tom trenu bolje podnesem ljude ili situaciju i da bar na tih par sati zaboravim na sve i pobjegnem od sebe. DA, ZNAM, problemi se neće tako riješiti. Ali nisam ni tražila njihovo rješavanje, samo odmor od njih. Riješit ću sve i riješit ću sama, samo mi dajte prostora i vremena. No, problem sa mojim pijanstvima je da ja budem strahovita glupačetina i pretvorim se u sve ono što prezirem. Davim druge ljude i serem bezveze. Najžalosnija je stvar što budem svjesna svega, ali nema šanse kad krenem da išta zaustavi moje riječi. I tako otjeram ljude od sebe. :) Hahaha, bravo anči, potapšaj se i daj si keksić. Naporna sam, strahovito, znam. Sve znam. I kad za nešto zapnem, onda to mora biti tako ili neće biti nikako. I držim se grčevito, najgrčevitije što mogu i ne puštam. Nisam derle i shvatila sam do sada već 500 puta da se stvari u životu tako ne popravljaju. Heh, još ironičnije, tako se stvari lakše gube. Jer dok grčevito nešto držiš, ni ne vidiš koliko to gušiš. Zato sve osobe koje su mi bliske cijenim do neba i nazad. Jer znam kakva sam i znam kako sam sama sebi previše, a koliko sam tek onda puno previše drugima?
Haha, smiješno je kako je čovjek pun savjeta za sve druge a kad ih sam treba primijeniti u praksi, to ne radi. Svidio mi se jedan dečko. Strahovito mnogo i nakon dugo vremena takvim intenzitetom. Prije su takve stvari bile puno jednostavnije. Zaljubljivanje i to. Nije da sam droljetina koja je htjela i mogla biti baš sa svakim koji joj priđe, ali netko tko mi se iole svidio a i ja se svidjela njemu, mislila sam si: pa, jebemu, zašt' ne? Ako nitko nije povrijeđen, a meni i njemu dobro…gdje je problem? Dok nije došao problem. Problem gdje sam prvi put nesvjesno i naivno dala svoje srce (maj gad, stvarno sam plačipička i dramatičarka :)), povjerenje i svoju nevinost u ruke jednom dečku. Nisam jedna od onih: ''Ah, bio mi je prvi, vječno ću ga pamtiti!'' De, dobra fora. I možda će zvučati kurvasto, ali meni seks ništa ne znači. Apsolutno ništa. S kim se mogu ljubiti, mogu se savršeno dobro i poseksati. Postoji razlika između vođenja ljubavi i seksa, naravno, samo ih treba znati lijepo odijeliti. Ja to mogu. Seks je čista potreba, nagon, jer je i čovjek sam na kraju životinja. Svi smo mi u carstvu Animalia. ;)) Daklem, da se sjetimo mog prvog puta. Taj dečko je bio moja prva ljubav, i drag, eto. Ali cijeli slučaj nije bio nimalo romantičan. Nismo to napravili na valentinovo i na krevetu posutim laticama, nego u ''baywatch'' kućici. I sjećam se točno šta mi je rekao prije nego što smo spavali zajedno. Volim te. HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA! Najbolja komedija ever! :) Ne, dobro ajd, bilo je to lijepo, i njegove namjere (osim te da obradi mladu junfericu) su bile u redu, ali ono što nije znao je to da je naletio na nekoga tko zna dobro razlikovati muljažu od istine. Nisam osjećala da me voli. Pa sam mu rekla da će dobiti pičke, ali da takve rečenice ostavi za trenutak kad to stvarno bude mislio. Idući put kad je to rekao bila je druga priča. I tako, prvi put sam u potpunosti vjerovala nekome, dala cijelo svoje ''ja'' i pustila ga da vodi brigu o njemu. On to nije znao. A nakon nekog vremena, to više nije ni htio. I bla, bla, kao i sve otužne priče u holivudskim šrot filmovima, prevario me. I tad sam prvi put u životu počela nekontrolirano plakati zbog nekoga, a sve je to bilo popraćeno osjećajem 'izvadili-su-mi-srce-raskomadali-i-ostavili-da-iskrvari' . Krasan osjećaj. Osjećaj za koji sam se samoj sebi zaklela da ne želim opet proživjeti. Završetkom te veze, počela je faza mog života koja još traje, a zovem ju ''komplikacije i analiziranje''. Nakon toga, svi moji odnosi sa ljudima postali su puno složeniji – krenuvši od povjerenja. Hm, malo sam zalutala, jel? Krenila sam ispričati priču o dečku koji mi se svidio. Konačno netko nakon dugo vremena. E, pa da. Ima nešto u njemu, zbilja. Nešto po čem je poseban. On to zna. Vrlo dobro. I dobar je. Iako on misli da nije, je. Trebalo je istrpiti moje ispade gluposti. I držala sam ga se grčevito iz jednog sebičnog razloga – jer JA teško nađem nekog tko mi se svidi. I bila tupasta. U teoriji, jako dobro znam da izjave da sam draga, ali ''on ne želi ništa da me ne bi povrijedio'' znače vrhunsko dobro smišljeni, teatralan i elegantan odjeb.:)) Ne vjerujem u te nesebične gluposti. Uvijek mi je puno draže bilo čuti istinu koliko god ona brutalna bila. Zašto? Hm.. možda ne vjerujem u to sve, jer ja još nisam stigla do tog stupnja? ako i zbilja postoji taj stupanj, mislim da nikada ni neću doći do njega..
Znate što je smiješno? Uvijek očekujem najgore, jer kad očekuješ najgore ne možeš se razočarati. No, ljudski mozak je kao Pandorina kutija. Nakon svega, ipak imate nekakvu nadu da to nije tako kako izgleda i da će ipak ispasti nešto drugačije od vaših najcrnjih očekivanja. Tako se i dio mene nadao da ovaj dečko se bude nekako zbrojio u glavi i smislio da ipak nešto hoće sa mnom. I čekala njega da on pucne prstima pa da ja mogu skočiti. A to je prva stvar koju inače ne radim u odnosima. I baš sam ga davila. Ono što je on rekao,a meni se usjeklo u pamćenje je da je sa mnom uvijek ista priča i da ga ne znam slušati. Nakon toga sam se bila rasplakala. Onako, najpičkastije što se može. Istina, nekad i nisam najbolji slušatelj, ali njega jesam slušala. Problem je bio što on nije puno pričao, a ono što je rekao ja nisam razumjela onako kako je on htio. Pa smo si svi bili izgubljeni u prijevodu. :) I on je baš tip osobe za kojeg nikad ne bih rekla da ću se zakačiti. Čudak je svoje vrste. No, ajde to je i više nego u redu. :)) Zapravo, zbog toga mi se i svidio. Jer je drukčiji i nije osoba koju možeš tako brzo prokljuviti. Ali mrzim dramatičare. Ljude koji su hodajući teatri u kojem se izvode samo tragedije, a oni su glavni likovi svojih tragedija – uvijek nesretni a na neki sick-twisted way uživaju u tome a boje se to reći naglas.
- Budi oprezna sa svojim željama. – rekao mi je prijatelj – možda su ti želje baš zato što su nedostižne. Kad bi ih dobila, vidjela bi da to uopće nisi htjela. Ti i on bi od početka bili osuđeni na propast. Kao sudar svjetova – ti si vesela, voliš se maziti, dirati, kreveljiti, plesati, družiti, ići u kino, gledati filmove, voliš da se dođe kod tebe i igra 'riječ na riječ', voliš rolati, šetati kad je lijep dan.. a koliko kopčam, on nije baš tip za takve stvari. I što bi ti točno s njim radila?
Ima nešto u tome. Ma, znam kada nešto nema svrhu i smisao. I kada unaprijed znaš da bi nešto bilo samo živciranje, jer bi se nekog nesvijesno trudio promijeniti, a znaš da to ne smiješ raditi. Isto kao što znaš da ne voliš kada ljudi tebe žele promijeniti. U mom slučaju – budi ženstvenija, ne sprdaj se toliko sa svime, idi malo u teretanu, promijeni frizuru, našminkaj se drukčije… svakodnevni 'dobronamjerni' komentari od kojih mi se diže svaka dlačica na tijelu. I ne želim to nikom raditi. Ali nešto je toliko magično u njemu kao osobi što mi zbilja nije dalo da se maknem jedno vrijeme. Kada se namršti ili kada je hladan, gotovo da možeš vidjeti kako se hvata inje po svemu u prostoriji, a kada se smije, i oči se smiju s njim. A one su tople. Rijetki ljudi te mogu smrznuti ili otopiti bez riječi.
I previše puta sam zadramila ili napravila bezveznu scenu a la 'primjetite me', a onda se ispričavala. Za ovu zadnju koju sam napravila, čak mi je bilo neugodno natipkati glupi sms sa jednostavnim ''oprosti''. Nekako nakon 500. takvog 'oprosti', mislim da ga ne bi doživio. Ne krivim ga. Ne bih ni ja. Ali žao mi je, to svakako.
Na stranu sad to, nisu muško – ženski odnosi jedina stvar u životu koja prca po mozgu. Kad god pričam o tome, zapravo mi se ni ne čini kao stvaran problem. Nego kao nešto oko čega dramim, jer nemam oko čega drugoga. Jer eto, 'jadna' imam i krov nad glavom, i prijatelje, i ludu familiju i zlatnog retrivera i zeca i hrčke koje volim, i ništa drugo na šta se mogu žaliti.:) Haha, ali to je ljudski. Čovjek uvijek želi više. I ja sam takva. Nikad nisam zadovoljna. Ni kad imam nekoga, ni kad sam sama. No, ono što mi je dugo trebalo da shvatim je činjenica da čovjek može bez onih za koje misli da ne može. Voliš nekoga, da, ali možeš bez svakoga. Sve je stvar navike, pa tako i ljudi. Kako si se navikao na nekoga, možeš se vrlo lako i odviknuti od njega. Stvar je u tvojoj glavi. I vremenu koje si daš. Ne ovisiš o nikom, osim o samom sebi.
Voljela sam biti dijete i voljela sam ono vrijeme kad još nisam kužila neke stvari. Kad ne razumiješ nešto, čini ti se čudesno i magično. Kako i odgovori na vječna dječja pitanja: zašto je nebo plavo, trava zelena, zašto ribe žive u vodi, a ja ne mogu, kako radi televizija…pa tako i odgovor na pitanje zaljubljivanja…Kad saznaš odgovore, koji se svi mogu objasniti kemijom i kompleksnim jednadžbama shvatiš da ničeg više nema magičnog i čudesnog u tome svemu.. a zapravo zaboraviš promisliti i pitati se je li to sve čudo čak i ako znaš kako funkcionira? Nekad je bolje prevariti um i ne zapitkivati se, ne analizirati i ne tražiti odgovore…
Razočarala sam samu sebe. Onog trena kad sam otkrila da u onoj stvari u kojoj sam najbolja nisam dovoljno dobra i ništa posebno iznad prosjeka. Možda je to ono što me zapravo muči. Činjenica da sam ipak samo prosjek. Ništa specijalno, nitko poseban. Osim što sam vrhunska drama kvin, eto to ;)). I osjećaj da kaskam za svima.. da svi nekuda jure i idu naprijed, a da sam ja spori puž koji samo kruži, a za nekakav napredak mu treba desetljeće. Ma, neka. Sav taj košmar u mojoj glavi je valjda normalan.
Nadam se da je. MORA BITI.
Ja nisam luzer, o naprotiv, meni je osmeh lajtmotiv..;)) ja nisam čedo proseka, mene ne vuče oseka, s tobom je tretman poseban, svaki je dan dolce vita ;))
