Brojim dane koji se guraju, jedan za drugim stisnuti vremenom..
Žurila sam prošle subote na proslavu, odjevena samo još sitnice, otvorila prvu ladicu komode u mojoj spavaonici u kojoj se nalaze sve one ženske sitnice: moji jedini biseri, satenski kaiš, svjetlucave čarape, male crne torbice, imam ih dvije, čipka donjeg rublja, miris u pričuvi..
Dopola otvorena ladica, dodirom dlana pokušavam pronaći bisere.. opipavam posve u dnu ladice kutiju zaobljenih uglova. Otvaram .. CD i slike, godinama ih nisam vidjela, sjetila sam se kako je ova ladica zapravo njihovo sklonište od egzekucije.
Nisam uspjela maknuti misli od tvog vremena u mom životu.
Ponekad nazdravim ovnovima mekog srca.
Zapravo tako malo smo znali jedno o drugome, a bili smo radost neočekivane sreće.
Mislim kako nikada nisam zacijelila od tebe. Odlasci i dolasci u kojima si bojio moje lice mladošću u kojoj se nikada nismo sreli.
Razdijeljena između vremena prije i poslije tebe, zaustavljena između otkucaja srca htjela sam dotaknuti budućnost koje smo se odrekli.
Ali moglo bi opet naplaviti i kišiti iz mojih očiju.
Zjape neke praznine između prošlosti i budućnosti, uvijek i iznova. Ranjeno.
Poželim, ponekad, ispričati tebi sve ono što je isto, i sve ono što se promijenilo.
A bojim se kako ne bih znala odakle početi.
Možda od prstena od desnoj ruci, mirisa koji volim.. sjećaš se?
