Brojim dane koji se guraju, jedan za drugim stisnuti vremenom..
Žurila sam prošle subote na proslavu, odjevena samo još sitnice, otvorila prvu ladicu komode u mojoj spavaonici u kojoj se nalaze sve one ženske sitnice: moji jedini biseri, satenski kaiš, svjetlucave čarape, male crne torbice, imam ih dvije, čipka donjeg rublja, miris u pričuvi..
Dopola otvorena ladica, dodirom dlana pokušavam pronaći bisere.. opipavam posve u dnu ladice kutiju zaobljenih uglova. Otvaram .. CD i slike, godinama ih nisam vidjela, sjetila sam se kako je ova ladica zapravo njihovo sklonište od egzekucije.
Nisam uspjela maknuti misli od tvog vremena u mom životu.
Ponekad nazdravim ovnovima mekog srca.
Zapravo tako malo smo znali jedno o drugome, a bili smo radost neočekivane sreće.
Mislim kako nikada nisam zacijelila od tebe. Odlasci i dolasci u kojima si bojio moje lice mladošću u kojoj se nikada nismo sreli.
Razdijeljena između vremena prije i poslije tebe, zaustavljena između otkucaja srca htjela sam dotaknuti budućnost koje smo se odrekli.
Ali moglo bi opet naplaviti i kišiti iz mojih očiju.
Zjape neke praznine između prošlosti i budućnosti, uvijek i iznova. Ranjeno.
Poželim, ponekad, ispričati tebi sve ono što je isto, i sve ono što se promijenilo.
A bojim se kako ne bih znala odakle početi.
Možda od prstena od desnoj ruci, mirisa koji volim.. sjećaš se?
Možda od istrgnute budućnosti.
Jednom. Kada zaspu anđeli.
Post je objavljen 18.05.2009. u 20:35 sati.