Nedjelja je, a to znači da katolici slušaju Božju riječ okupljeni u svojim crkvenim zajednicama. Oni koji ne nalaze dovoljno dobar izgovor da ne bi došli u Njegov dom.
Ostali, uglavnom nemaju snage u susretu zagledati se u sebe.
Danas me se posebno dojmila propovijed našeg župnika (ne, ne vozi mercedes, ne kruže priče kako živi život nedostojan svećenika to su oni izgovori zbog kojih neki ostaju pred „vratima“) u kojoj nam je pokušao približiti svoje razmišljanje o susretu odnosno kontaktu, kao dvjema potpuno različitim kategorijama.
Započeo je, svojim osobnim iskustvom o ostavljenoj poruci prijatelja iz Kanade, koju je preslušao na telefonskoj mašini po povratku doma. I rekao je kao mu je bilo drago čuti glas svog prijatelja, jer ipak ta zemlja nije tu iza ugla. A onda je nastavio kako je to samo kontakt koji nam omogućuje napredna tehnika koju je stoljećima čovjek izučavao i prilagodio potrebama suvremenog društva. Ali, uvijek ima ali, nema topline i čari susreta kada si ljudi stisnu ruku, izmjene zagrljaje, poljupce, dodire.
I doista, nadalje ja razmišljam, istinu nam je rekao. Svi smo na neki način ovisnici o tehnici pa tako i o internetu, bilo iz poslovnih razloga ili osobnih potreba, pa nam se nude i one stranice na kojima čovjek gubi svako dostojanstvo, (cyber sex, porno filmovi, pedofilija) a ljudi hrle na iste, oni u braku ili vezi skrivečki od ostatka obitelji, oni slobodni u nadi i želji za nedoživljenim vulkanima strasti?!
I svi zaboravljaju kao je naše tijelo hram Božji.
Što može biti ljepše, čistije i toplije od dvoje supružnika ili ljudi u vezi koji istražuju područja davanja i primanja u svom zajedništvu, u potpunom predanju jedan drugome?
Što to dvoje ljudi ne mogu ostvariti u susretu riječju, dodirom tijela, a da na ekranu mogu doživjeti?
Otuđenost, samoća, nedovoljni su razlozi bježanja u hladne prostore u koje nas vode ekrani naših računala, većina se vraća u stvarni život još ranjenija, nedovoljno snažna da bi se zagledala u one ljepote koje nepovratno prolaze pored njih.
Možda će se oni, koji slučajno zalutaju na moj blog pitati što onda ja tu radim?
Ponekad napišem koju misao, poslušam koju pjesmu, razmjenim mail sa nekim dragim ljudima koje sam upoznala na netu ili prijateljima koji su mi lokacijski daleko.
Ali doista ništa ne može zamijeniti susrete u kojima primamo i dajemo jedni drugima najbolje od sebe.
Ovih dana se u mom Gradu upozorava na tipove koji dodirivanjem na ulici zlostavljaju žene svih životnih doba. Zasigurno će biti uhvaćeni, a tada vjerujete utvrdit će se kako su lutali ledenim prostorima života, bili zlostavljani od roditelja, s jedne strane, ali s one druge nikada se nisu potrudili izgraditi život u kojem dostojanstvo, iskrenost i poštenje su na vrhu njihovih prioriteta.
Sve nas čeka susret u kojem neće biti isprika temeljenih na postupcima drugih, već ćemo svatko za sebe položiti račune.
Kontakt i/ili susret?
Odabirem kontakt kao brži način prijenosa informacija, ali susret pun mirisa, izraza lica,
zagrljaja i poljubaca nema cijene.
P.S. Sunce je probilo tamne oblake nad mojih Gradom, kolači su izrezani, ručak je gotov.
Čekam drage ljude
