Prije desetak dana, u uredu me posjetila kolegica iz srednje škole. Da, dobro sam napisala kolegica, jer Bogu hvala, znam razlikovati kategorije povezanosti među ljudima - prijateljica, kolegica, poznanica.
Jedno određeno vrijeme vezala nas je blizina radnih mjesta, a u posljednjih nekoliko godina smo se doista rijetko susretale jer je njena tvrtka promjenila sjedište, tako da smo bila zatečena njezinim posjetom. Obzirom da mi je bila poprilična gužva nakratko sam izašla iz ureda u prostoriju za sastanke. Nakon uobičajenih pitanja kako djeca, suprug i slično rekla mi je kao mi mora nešto reći, a dosad je to rekla jedino roditeljima. Da, slušam odgovorila sam. Odlučila sam se rastati izgovorila je to jednostavno bez zadrške ali pogled je nosio pitanja, i onda nastavila, ti si uvijek u životu znala postaviti stvari na svoje mjesto i treba mi tvoje mišljenje. Odgovorila sam kao joj ne mogu dati svoje mišljenje ako mi ne kaže što se događa obzirom na 27 godina braka, troje djece, stečenu imovinu, osobnu i poslovnu. Nije se radilo o drugoj ženi, nego jednostavno više nije bilo snošljivosti u odnosu njih dvoje. Nisam htjela utjecati na njezinu odluku, bez obzira što mi je vrlo draga, kratko sam joj odgovorila kako je važno da je ona doista tako odlučila. Za odvjetnika je odabrala mog susjeda kojeg sam nazvala i koji je ubrzo došao po nju. Kada je otišla nisam mogla mirno nastaviti raditi, prešla sam hodnik do susjeda, ali vrata su bila zaključana, već su otišli.
Jednu večer me je i nazvala, dulje smo razgovarale ne temu uzroka i posljedica koraka koje je poduzela. Trebale su joj riječi utjehe, podrške. Odvrtila sam film unazad mnogo godina kada sam ja donijela takovu odluku. Nisam nikoga ništa pitala, nisam s nikim o tome razgovarala. Jednostavno odlučila sam. I zato sam nju razumila. Nisam joj rekla koliko snage treba za biti sam, ne biti ničija žena.
Rekla sam joj, gledaj samo naprijed i nemoj odgovarati na arsenal prljavog oružja i niskih udaraca. Jer to je otac tvoje djece. I čovjek kojeg si nekada voljela.
Prešutila sam sve moje padalice, sva jutra u kojima nisam prepoznala sunce, sve zmajeve straha, svaki trn kada bih osjetila miris boljeg sutra.. vrisak koji je razumjelo samo nebo.
Postoje trenutci u kojima moraš biti sam. A snažan si onoliko koliko znaš biti sam. Jer samo tako možeš biti i s nekim drugim.
Razlika između mene i svih koje sam srela u sličnim situacijama jest taj da ja još uvijek vjerujem u ljubav. I svi oni tu razliku prepoznaju, ali joj ne znaju ime.
Pa ju zovu snaga ili žena s stavom. Uglavnom.
Kako god, to je daleko iza mene, u ropotarnici mojih rijetkih sjećanja.
Moja ljubav ima boju plave svile koja klizi kroz prste meka i podatna,
zaustavljena usnama na vratu tamo gdje kuckavica određuje ritam postojanja,
mirisni trag na postelji od leptira..
Ona je stišani val i rasprostrta predanost, kometa mog neba.
