Da li?
Sutra u 10,00 sati imam važan sastanak u jednoj državnoj instituciji sa predsjednikom te institucije. Jutros je sve brzinski, telefonski dogovoreno sa njegovom tajnicom, upadom u već zakazane termine.
Čim sam spustila slušalicu pitanje uredskih druga je bilo: «kad ćes na frizuru, što ćeš obući? «
Uz upitan pogled odmah sam posegnula za ogledalcem, jer znam da sam jučer oprala kosu, ogledalce je (da bi ostalo čitavo) potvrdilo to moje sjećanje i odvratila sam: «a što to pa meni nedostaje?»
Što bih trebala zapravo obući?
Poznato je onima koji me posjećuju ovdje na blogu, trenutno sam u završnoj fazi sa radovima na adaptaciji kuće, koji su bili i financijski i fizički, a nadasve psihički trening granica moje izdržljivosti, tako da sam danima odlazila na posao u trapericama i športskim hlačama. Naravno uz one poznate dodatke ženstvenosti.
Btw, hlače su mi draži odjevni predmet od suknje. A bilo je toplo i suho, tada se niti nije problem dolično obući.
Danas, dok je sunce milovalo grad, a ja korak po korak sunčanom stranom Sunčane ulice do mog bolida tamo na Zrimpi, pikala me ona stara «bugarska» : «Odijelo ne čini čovjeka» i odmah slijedeća misao: «Da li»? Što ja mislim o tome?
Možda ga ne čini onda kada čovjek nije u mogućnosti biti prikladno obučen zbog nedostatka financijskih sredstava, ali i tada kultura življenja nalaže urednost.
To je jedna krajnost, a druga je biti ovisnik o «markama» odjeće, bezdušno trošiti novac da bi bio «in». Znam mnoge koji na «no name» casual odjeću okreću očima.
A odjeća je više nego udobna i ugodna oku. Ja sam ona koja najviše voli «Alpina» obuću, športsku odjeću – trenirke, majice i tenisice marke «Lotto», traperice «Levis», ali zbog kvalitete i udobnosti. Ljetos sam posegnula za udobnim sandalama niskih potpetica njemačke proizvodnje prikladnim za putovanja, svečanim sandalama Salamander (naravno na sniženju) jer baš su bile plavo-bijele kakve dugo tražim.
Ali ostala moja odjeća je uglavnom «no name». Bitna mi je kvaliteta zbog trajnosti i održavanja odjeće i zato volim «Modeu» u Radićevoj
Razmišljam o svečanim trenutcima kao što su: krštenje, sv. Pričest, Krizma, svadba.. pa naravno da trebaš biti prikladno obućen jer time odaješ poštovanje domaćinu tih svečanosti. Tužni trenutci kada se opraštamo sa pokojnima, isto.
Proljetos, za vrijeme mog boravka u Njemačkoj bila su sniženja odjeće i kupila sam crni sako i bijelu košulju, i mislim da će to za sutra biti moj odabir. Uz crne hlače. I visoke potpetice.
I make up full - of course. Inače to svakodnevno rješavam kremicom, ružom, maskarom. I naravno mojim obožavatim Cerruti 1881 mirisom.
I podignut ću kosu. Dobila sam proljetos na dar jednu predivnu kopču za kosu ukrašenu plavim biserima. Oni su naravno lažnjaci.
Ali netko mi je rekao da svijetle i da se tako neću izgubiti ni u mraku
Da, mislim da odjeća govori o čovjeku i njegovom odnosu prema događajima, poštovanju prema drugim ljudima. Odjeća je jednostavno odraz kulture življenja pojedinca. Zato i razlikujemo odjeću za: «po kući» , posao, školu, svečanu, športsku.. A ovih mjesec dana i onu radno radnu za majstorske poslove
Zato ne treba nikada prelaziti granicu dobrog ukusa. I znati da odjećom govoriš o sebi, ali i o onome koga predstavljaš.
Možda poslovica treba glasiti: Odjeća ne čini čovjeka, ali govori o čovjeku.
P.S. a sad cappuccino i dokumentacija, jer i u glavi nešto treba ponjeti.
|
