Crtica
Bila sam vani poslom, ne toliko važnim. Inače to „uvalim“ kolegici.
Jednostavno više nisam mogla sjediti. Trebalo mi je zraka. I nisam požalila.
Sunce se još uvijek veselo igra na ulicama, nebo baš nebesko plavo sa malim putujućim oblacima.. toplina i oblaci, kakva lakoća postojanja.. voljela bih sada biti na jedrenjaku koji plovi otocima najljepšeg mora na svijetu usput sam, nakratko, završila u turističkoj agenciji kod kolegice i začudo to putovanje i nije tako skupo. Dok sam odlazila upitno me je promatrala. A ja sam već skovala svoj mali naum za slijedeće ljeto.
Na uglu kestenjar. Zastala sam.. ali nisam kupila kestenje, odlučila sam se za sladoled.
Malo dalje, uvijek na istom mjestu, čovjek u invalidskim kolicima, bez ruku i nogu - prosi, pored njega nikad ne mogu samo proći. Već se prepoznajemo. Uobičajeno izvolite i hvala.
Na označenom prijelazu cabrio, bjesomučno juri gradom, u njemu netko tko nije mogao zaraditi niti za gumu tog vozila.. A niti zna voziti.
Ulice pune suprotnosti, previše mirne za petak.
Jeste li ikada spakovali kofer onako u trenu i odvozili kilometre da biste zagrlili Nekoga tko vam je drag? Ja jesam. I mogla bih ponovno.
I nije važno da li zbog mirisa kestena ili topline sunca, ulice su me sjetile.
|
