krug,krug.....:(
kako početi novi post????? što reći?? ne znam..... u zadnje vrijeme se osjećam izgubljeno........ zbunjeno....... Još ne vjerujem u neke stvari koje su se dogodile u mom životu.... Koliko god sam bila optimistična i vjerovala u neke stvari da će sve biti u redu i da će se nakon određenog vremena sve vratit u normalu......to se nije dogodilo...... Eto ljudi ovaj post bih posvetila mom nažalost premladom preminulom prijatelju Deanu Vidoviću jer je on bio moj veliki oslonac,prijatelj i podrška u mom,tj.našem životu..... Kad kažem našem mislim na sve nas iz orkestra i sve njegove prijatelje iz razreda i ostalih koji su ga poznavali,ali onih koji su mu bili istinski prijatelji..... jednostavno....ne znam..... sva ta putovanja s orkestrom sve te pijanke.......još mi ne sjeda u glavu da toga više neće biti.....bit će ali to više neće biti to.... ne mogu ni zamisliti da se on neće pod probom više okrenuti i reći mi iz zafrkancije:" Ma daj, minđokaro,nemoj svirat jer ne čuješ da nevalja....." ili kad profa pokušava odgonetnuti tko ne svira dobro nakon 155.puta koliko smo odsvirali tu pjesmu kaže:" Ma profesorice čela su za sve kriva.....nemaju oni pojma..to je sigurno Ana-Marija.....".... nemogu si zamislit u glavi da više neće biti onoe čuvene uzrećice kad smo išli na putovanja:KRUG,KRUG-profesore.......ili kad smo ušli u bus pa je počeo pjevat:Veselo je društvo naše,makar su nam prazne flaše......jednostavno......što da kažem..... on je bio predobar.......vesel... uvijek nasmijan kolega......uvijek spreman za šalu,uvijek uskaće u pomoć kad si u nevolji(npr.-kad ne možeš otključati vrata....).....ima toliko ljudi tj kretena i gadova na ovom svijetu i njih Bog neće uzeti....... Najviše me rastuži kad kažu da:Bog i sebi bira dobre ljude.......ali zašto on....bio je predobar...... Kad sam bila kod njega u posjeti u zgb-u.....nije imao baš puno snage ....ali na kraju kad sam odlazila je skupio snage dovoljo da me uštipi i kaže to ti je za sreću...... eto na satu je 00.00......ponoć.....počela sam pisat post jer sam u Zagrebu kod brata i sve me ovo podsjeća na njega....... opet....morala sam se maknuti malo iz Našica jer više ne mogu....... previše je ovo muke u mom životu.....sad čitam ovaj post i vrtim ga gore dolje .......suze kreću i klize niz obraze same od sebe..... ljudi teško mi je...... ne znam.....ako me sretnete na ulici negdje vidjet će te i sami u kakvom sam stanju......ako se budem smijala znajte da u sebi plačem,ali da samo nakratko želim promijenit neke stvari u svom životu premda to tj.taj osjećaj nakon nekog vremena nestane jer shvatim kako se više ništa ne može i da sam ja samo mala kapljica kiše koja polako pada i pada i sve se više približava zemlji,.....a kad padne rasprši se u mnoštvo čestica koje nakon nekog vremena ispare i tako sve nanovo.........sve je to kemija..........eto ljudi moji mislim da je mom piskaranju došao kraj jer više nemam snage....suze su počele teći kao iz kabla.......pozdrav svima.........
Dinamo
|