čovječe, ne idi malen ispod zvijezda...

Nisam znala da emocionalno stanje + preveliki umor mogu tako jebeno utjecati na fizičko zdravlje. [ psihičko je pod kontrolom, recimo.. za sad]
Evo šmrcam, kašljucam. Glava, sinusi, grlo, ajme! I to baš preko vikenda kad sam imala planove koje sada više nemam jer ne mogu nikud iz kuće.
Ali nema veze, bit će još vikenda i planova. [samo da se riješim te jebene glav0b0lje i svih pojava, gore nabrojanih, uz to]

Po zimi su mi ruke uvijek toliko suhe da trošim tone krema za extra-dry skin.
Grrr…a mrzim kad su mi masne jer uvijek stavim previše i onda treba pisati, a imam povijest, npr. Da ne stavljam te, fala bogu, ko je to izmislio?, kreme ne znam što bi bilo s mojom kožom. Stalno puca. Jebem sebe i svoju osjetljivost.

Izgubih to. A najviše sam to željela. I konačno dođe u moj posjed, a ja to izgubim. Ma ako je sat i pol bilo u mojem vlasništvu. Nisam ni stigla kušati, probati, uživati, biti sretna. Nema, ostala sam praznih ruku. No, nisu baš sasvim prazne. Imam sad hrpu toga što uopće, možda, nisam sada željela [nego za kojih 2 mjeseca]. Sretna sam zbog toga. I sada slijedi, ali..to prokleto i jebeno ali..
Tu je ali, no ne želim ništa iza njega napisati jer to nije u redu [ poštovanje, ne želim te povrijediti N.]

Okušala sam na vlastitoj koži kako ljudsko srce nikada nije zadovoljno. I jedna pjesma govori o tome [koja mi se jako, veoma, sviđa], no neću je naučiti napamet, naučit ću onu drugu jer ta druga, po mišljenju mnogih nije toliko dobra kao ova s ljudskim srcem. Ova druga pjesma govori o ljubavi. Baš nju želim recitirati jer kada biramo štogod, biramo subjektivno pa tako i s pjesmama.

Svijet. Mah, ne želim više time razbijati glavu, a moram. Tako je mali, zelen.
Ponajviše je zelen jer ga čine ljudi koji su zeleni. Jer im je mozak manji od zrna graška, koje je zeleno. A to je lijepa boja. Ali ljudi sve unište, ništa ne znaju čuvati. Ne cijene tuđe, samo svoje. Brrr… nema veze. Dok god imam svoje ja, nepobjediva sam, dok imam snagu misli, nepobjediva sam, dok imam – hm, dok neki ljudi postoje imam snage. Snaga leži u meni, ali je ona izazvana vanjskim utjecajima, dragim ljudima, [voljenim ljudima]. Dakle, mislim da imam još snage za sve [to]. To zna biti nekada tako lijepo, a nekada me baca na koljena od tuge, boli, razočaranja. No hajde, nije sve tako kako se čini. Nije sve tako kako precipiraju naši mozgovi, naša čula. Kako nam oni tamo neki prikažu, tako mislimo da je. A ne bi trebalo tako biti. Ne pušim ja te fore [barem mislim da ne]. Ma dovoljno je znati da nije tako i ne dopustiti da te prevare. Istinu svi skrivaju i teško je do nje doprijeti. Valjda znaš prepoznati laž koja je isto tako zamaskirana hrpom SVAČEGA.

odoh, do svidanja.

Ponekad su bakterije jedina kultura koju čovjek ima.

Ovo je zanimljiva konstatacija i na zanimljiv način rečeno. Svaki put kad razmišljam o tome se nasmijem jer je to jebena istina i jer se svaki dan susrećem s tim. Bakterija fakat ima mnogo na nama i u nama, a da ni ne znamo. To mi lijepo obznanjuje moja zakon profesorica iz biologije. Pa zašto se svuda nakuplja prašina po kući? Pa od nas. Nema tu nikakve druge sile, moći. S nama živi hrpa bakterijica koja nam se potrebna, a neke su i štetne. Ali, ma koga to zanima, nekima je dovoljna samo ta kultura bakterija da ga to čini čovjekom.

„Čovjek se rađa slobodan, a ipak je posvuda u okovima.“ J.J. Rousseau

Predobra misao. Gdje je tu zapravo neka prava sloboda. Koliko smo ograničeni i u mozgu i u svijetu. Imamo samo ovaj jedan planet, a jebemo ga i uništavamo.
Ma kakve kampanje protiv pušenja, daj molim te. Zašto se odjednom počelo zabranjivati pušenje na javnim mjestima? Neka postoje kafići gdje se smije i gdje se ne smije pušiti, ako već mora biti tako. Odjednom su pušači najveći zagađivači i pod nekom „humanitarnom“ svrhom se to provodi jer puno ljudi umire. To je njihov izbor hoće li pušiti ili ne. Kakva briga za ljude, to je samo maska, ali jako loše napravljena. A i što je najbolja fora, svi puše te glupe američke fore osmišljene od nekih fundamentalista.Svi prihvaćamo ono što nam se nudi, bez razmišljanja.

Smijeh je lijek.

Volim se smijati. Prilikom iskrenog smijanja pokreću se svi mišići u tijelu. Stalno se smijem i vesala sam i nasmijana osoba. I stalno zajebavam ljude oko sebe i šalim se na svoj račun. Ne znam kako bih živjela bez smijeha. Pa on je sastavni dio moga života. Kad mi je dosadno pod satom ( ovo se pogotovo i najviše odnosi na njemački ) smijem se. Sjetim se nečega smiješnoga ili profesorica samom svojom pojavom i svojim opominjanjem mene me nasmijava i moju drugaricu u klupi. Haha… =) A i obožavam najviše od svega one glupe, kratke viceve. Jednostavno, a toliko glupo da se moram smijati.

Aj, pozdravljam vas sve. Dobrog sam duševnog raspoloženja, bez obzira na sve.

Oči svašta vide, a sebe ne.

Uvijek se ima čemu prigovarati; kako netko nešto radi, kako priča, kako je uredio kuću i bla, bla. Svi su puni predrasuda, samo osuđuju, ljubomorni i zavidni pa ogovaraju i šire laži, a oni su odraz „čistog savršenstva“. Ma daj, molim te. Nisam jedna od onih naivnih glupača koja se pokorava onima koji me ne vole samo da me vole. Ni ne želim se sa svima družiti, ni ne želim da me svi vole. Što imam od toga? Takve osobe ne pokreću svijet.

Rijetko tko prvo pogleda u sebe, zapita se gdje je pogriješio, je li možda pogriješio i treba li se možda prilagoditi svijetu, a ne svijet njemu. Jer svijet se nikada neće prilagođavati pojednicima. Svaki pojedinac najbolje funkcionira u zajednici. Iako se čovjek rodi sam i umre sam, za života treba biti s ljudima i provesti što više vremena s njima, treba se socijalizirati. Ideja je bila dobra, ali baš se i ne koristi kako treba. Umjesto da pomažemo jedni drugima, predmet smo rugla. Ukradi tuđe, zgazi jer je tvoje najbolje. Egoizam ubija ljude i zato se događa što se događa (da ne nabrajam sve).

Tako je teško priznati vlastitu pogrešku, uvijek je lakše osuditi druge i čekati da se ispričaju. „Jer svi su krivi osim mene. Da, da… jedino sam ja savršena i vrijedna truda, jedino ja nikada ne griješim, da, da….“ – ovo se odnosi na množinu. Uvijek se gledaju tuđe mane prije vrlina. I normalno je da se griješi, ali zar odmah treba napadati da kako si mogao..?

Treba praštati da bi se moglo voljeti, ali prije toga treba realno sagledati stvari i posložiti kockice u glavi, a ne površno zaključivati.

Nisam savršena, nitko nije savršen, niti to želim biti. Da, griješim kao i svatko drugi. Osuđujem i radim sve što sam napisala u postu, ali sam primijetila da postupam krivo i neke sitnice mijenjam. U svakom ima i dobra i zla, što će prevagnuti, sami odlučujemo. Ali, barem sam shvatila sama i uz pomoć prijatelja da neke stvari treba ispraviti, ne ponositi se njima, da treba sebe mijenjati, a ne svijet, da treba suditi sebi prvom, onda možda i drugima ako je potrebno. Ljepše je živjeti ako znaš kakva si osoba pa makar i loša, ali se trudiš ispraviti pogreške i dičiti se vrlinama, a ne manama. A ne se zavaravati i ponositi kad nemaš zapravo čime.