“Naturally, but in essence divided?”

Dragi publikume, pocnimo...
Khm, khm, moj milijunti blog, nikad mi se neda fakat “zadrzat” jedan.
Pocnimo post s kratkim upoznavanjem. Ja sam ta i ta. Imate u boxu. To je dosta.
Sada da vam ispricam (ne)zgodnu pričicu, uopće ne sumnjam da će Vam bit zabavna, iako meni nije, nimalo.
Naime, danas ujutro rano, oko pola sedam, dok su vasa tijel(es)a jos uporno i uspjesno odbijala svaku naredbu mozga da se ustanete, ja nisam mogla ignorirati bijesne poruke koji mi je slao mozak. U pola sedam sam izjurila iz kreveta, kao oparena i strcala se po kuci da se spremim. Naime, Vi Cool Ljudi nemorate se ustajat u jebeih pola sedam jebenom subotom zato da – idete u skolu! Znam, cudno je. Ne bojte se, nisam ja neka propalica. Ne, ja sam odlucila otici u skolu koja ce me “kulturno uzdignuti” i nakon koje cu se osjecati kao covjek koji ipak nesto zna. Daklem, ja idem u Gymnassium Classicum Zagrabiense.
Prekrasno zvuci zar ne? Anyway, da se vratimo, dok sam ja lutala prekrasnim Zagreb-gradom, praznim u pola osam ujutro, nisam mogla ne zavidjeti vam. U to doba koje je sam Bog zaboravio, ja, i moji dragi kolege (m)ucenici, isli smo prema skoli na nastavu i to redovnu. Nakon zamorna cetri sata od kojih su tri pitali (subotom, the nerve of them!), u vec dobrih jedanajst i pet (znam da se ne pise tak, so sue me), dok je pristojan svjet i dalje spavao, ostavljajuci Zagreb praznim, yet prekrasnim, bilo je vrijeme za vratit se doma. Naravno, tu sam misao odjebala i otisla prosetat s Katy (koju puno pozdravljam ) malo okolo. As luck would have it, opet mi nije bilo dobro, i odlucila sam otici doma. Tamo sam zatekla roditelje u najcudnijem od polozaja (ne, ne takvom polozaju, get your mind out of the gutter), naime, moja majka je sjedila u radnoj sobi za jednim kompjuterom i igrla bridge s tatom, koji je sjedio njihovoj spavacoj, dvije sobe dalje za laptopom i igra on, kao i mama, i ne obaziru se na jadnu djecu (moju sestru, i mene). Boze, kakva komunikacija (or lack thereof).

Zaljela bi sam nabrojat ljude kojima sam jako jako jako zahvalna, tak, da znaju:
Prva je naravno
Pira koja mi je pomogla bilijun puta, i koja me spasila prakticki i bez koje ja nebi sad ovo pisala. Puno hvala
Pa Maja koja mi neda da stavim link do njenog uber bloga. Hvala kaj si me upoznala sa svojim razredom.
Pa Sofija koja je ljuta na mene, al hvala
Pa moj neimenovani B.F. kojeg necu imenovati (mudro, zar ne) ali koji je stvarno htio pomoci i kojeg volim...
I na kraju Sensiel koji je svojom ocaravajucom sposobnoscu odgovaranja Pire od brisanja MSNa neposredno spasio i mene i koji je super lik

I dok priblizavam kraju ovaj klišejiziran post, zelim smao rec:
Upalili su ih! Upalili su lampe kroz Frankopansku, Ilicu i prek trga, a sutra dolazi bor od sedamnaest metara! Obozavam Zagreb.

I tako, ostavljam vas s pijesmom dana koju svakako preporucam:
Zbog moje vjecne ljubavi za Zagreb koja se nemre opisat rjecima...
Under the Bridge: RHCP



Pa pa

Edit:
Sto se tice naslova i linka, sve je iz pjesme Pretty girl, ja nisam pretty al je pjesma ljepa... I volim ju


Pozdrav od vase:
Always Dosed (Une)