Luzerov blues

četvrtak, 16.10.2008.

Sve oko mene je u magli

Danima se budim s pogledom na bijeli kvadrat u kojem inače vidim okolicu. Magla. Osobno je volim, jer prikriva puno toga. Mistična je, hladna, vlažna, neželjena. Mogao bih napisati da je ne volim, no to bi bila laž. Istina je da mi je uz bijele prozore teže ustati, jer topla postelja zove i vuće natrag, no to ne znači da ću biti namrgođen. Naposljetku, kava se može piti i u krevetu, zar ne?

Najvažniji je ipak prvi dio prve rečenice. Danima se budim. Nisam mrtav. Pišem očito. Ništa čudno, tko bi inače pisao o magli i spavanju?

petak, 03.10.2008.

Plima i oseka

Puno toga se izdogađalo od prošlog unosa teksta. Pravi su prijatelji nestali, oni za koje se to do sada nije mislilo, takvi su postali. Plima i oseka, neki bi rekli. Mjesec utječe na vodu. I na ljude. Ne kažu bez veze da ljudi tijekom punog Mjeseca polude.
Danas mi se netko ispričao. Prepričao kako su dosadašnji osjećaji bili pod utjecajem pravih prijatelja s noževima pažljivo skrivenima u jakni. Poput Raskoljnikova čekali su savršeni trenutak i uboli. No nekako se slika promijenila. Prave su vrijednosti dobile na vrijednosti, povjerenje je postalo skupo i time dragocjeno. Iskrenost se cijeni, također. A ne spletke.
Neobično, ljudi od mene očekuju ovo zadnje jer znaju da bih se mogao izvući bez razotkivanja. No ja se držim iskrenosti i povjerenja. Idealistički, kretenistički, nimalo hedonistički.
No može proći.

subota, 27.09.2008.

Subota, kažu.

Sanader laže.
Prijatelji mi lažu.
Lažem i ja njima, no oni to ne znaju.
A ja znam da oni lažu.
I Sanader.
Sanader je moj prijatelj.

Mislim da će mi večeras trebati nekoliko promila.
Ne i ključevi od automobila.

Ova povremena rima je potpuna slučajna i nema nikakve veze sa stvarnim rimama, živućim ili mrtvim.

petak, 26.09.2008.

Ne zovi mala policajce, ne zovi...zauzeto je

Iako sam svojevrsni gramofon koji ponavlja istu priču opet i opet i opet (nisam kriv što su svi moji doživljaji in-hollywood-style), neke stvari ne govorim. Dam do znanja da sam sretan ili tužan kad se tako osjećam. Dao sam svima do znanja koliko sam slomljen poslije Prekida. Barem mislim da je svima bilo jasno, kad su me pronašli kako sjedim na prozoru i računam koliko bi mi trebalo da sletim do dna zgrade.
Previše.
Ali neke stvari nikome nisam ispričao. Nisam rekao kako sam svake večeri pokušavao ostati što dulje budan da budem pribran u trenu kad mi zazvoni mobitel. Nisam im pričao o tome kako bih, onih noći kad sam preumoran od naporna dana i napornih ljudi, mobitel gurnuo pod jastuk, čvrsto ga primivši, da osjetim prvi trzaj mog Poziva. Svake večeri, bez iznimke čekao sam tren kad ću opet začuti njegov glas.
Puštao bih ga da me uči o životu. Da govori što ima, da mi daje savjete i kudi me. Prvi put sam nekome to dopustio, i nije mi bilo žao. Naučio sam kako ljude slušati čak i kad znate sve ono o čemu vam pričaju.
Svaki bih se dan molio da se živ vrati kući. Nije mi tajio da se družio i sa ubojicama i silovateljima i narkomanima. Sve to ide u rok službe, objasnio je. Nije mi ništa tajio. Ja njemu jesam. Nisam mu rekao da se družim s istima. Kao i s njihovim žrtvama. I da sam naučio, da se ljudi ne definiraju po jednom događaju, koji su oni proizveli ili ih je snašao.
Šutio sam i slušao u pospanim noćima taj glas koji je uvijek bio u pravu, makar sam znao da nije. On to nije znao.

Naposljetku, nakon sat-dva, zaspao bih, i probudio se sljedećeg jutra. I sve o čemu sam razmišljao tada, bilo je kako preživjeti do večeri kad ću se opet pomoliti da preživi i ovaj dan i da poziv dođe.

Pozivi više ne dolaze, no zato ja odlazim na mjesto zločina. Ja sam žrtva, on je počinitelj. Nema ni ubojica, ni silovatelja, ni narkomana. Samo nas dvojica. Mene moj položaj ne definira, njega vjerojatno da.

Mene nije strah pogledati ga u oči. Ni sram. No nešto mi govori da će samo jedan od nas gledati.

utorak, 23.09.2008.

Tko će prvi baciti kamen?

Robin Hood bio je legenda. Ma, duša od čovjeka. Tajice malo out-of-style, but who cares? Krao je bogatima i davao siromašnima. Totalna suprotnost naše (pre)cijenjene Vlade. I što sad?
Naša je Crkva legenda. Ma, duša od institucije. Odjeća definitivno out-of-style, osim ako imate neki čudan fetiš, kao ono, "E, ja zgriješila, pa 'ajd me malo kazni…" Krade svima, daje autokućama za nove automobile. Jer vjera mora biti brza. Samo čekam da me jedan dan pokraj ceste dočeka znak – "Pozor, vjera na cesti.", odmah ispod "Pozor, krave na cesti."
Jadne krave.
Za posvećivanje kuće plati lijepo. Pa otegni papke i još malo plati satnicu, koja je, brijem, u rangu premijerove. Onda rodi, pa još plati krštenje, jer, tko je danas ravnopravni član zajednice ako nije ispunio standardni obrazac ponašanja. Potom se oženi, pa i tu plati, onako, kao vjenčani poklon svećeniku. Istina, ovaj korak bi trebalo izvesti prije prethodnog, inače će sus'ede malo ogo'arati, baš kako je to jadni Gervais opisao.
Što sam htio reći? E da mi je susresti jednog gospodina Hooda koji će srušiti nepravedne vladare, uništiti njihovu vladavinu i razoriti njihove dvorce.

Amen

ponedjeljak, 22.09.2008.

You do the math

Nekoć sam imao prijatelja, Amerikanca. Jedna od onih male-order-friend akcija, iliti klikneš, naručiš, dočekaš zatupljeno biće i pokušaš ga urazumiti, te mu objasniti da u Hrvatskoj ima struje (ironično). Naravno, morao se čovjek smiriti od prizora malih Iračana koji s malenom suzicom na obrazu broje Amerikanca manje za raznijeti/ubiti/sjebati/_____. Rekao mi je da ih je čuo kako psuju: "Beeeeeep, beeep, beep, Alah, beeeep."
I tako se Amer i ja lijepo družili. Pričali na engleskom, pili na hrvatskom, spavali na krevetu (svatko na svojem, uskoro će to biti važno/autor pokušava zaintrigirati čitatelja, neuspješno nažalost). Jednog lijepog dana, dok su nam posljednji tjedni druženja visjeli nad glavom poput (u mom slučaju) hrvatskih dugova, i (u njegovom slučaju) američkog 2.3 children standarda, odlučih mu ja reći: "You know, I'm gay."
"Beeeep, beeep, beeep, God, beeep, why did you wait till now to tell me?" Nevjerojatno, zemlja čiji stanovnici vjeruju da su krave ljubičaste, ima tolerantnije stanovnike od naše u kojoj građane farbaju u ljubičasto, da bi ih prodali kao krave.
Što smo danas naučili? Da se američke i iračke psovke jednako cenzuriraju.

Pozdrav mom dragom prijatelju!

nedjelja, 21.09.2008.

Lako i polako

Lako i polako, kažu da je tako najbolje. Ne znam tko, no ovako je efektnije. Nekako se mora početi, ja odabirem oprezniji način.
Pozdrav, ja sam grješnik, nimalo bolji ni pametniji od vas. Možda umišljeniji.
Volim svoj život i volim sebe, više nego slatkiše. Njih ne volim. Ni oni mene, tako da ova simbioza nikada nije zaživjela. Iz istog razloga nije ni ona, između zubara i mojih zubi. Zadnji sam mu se put nasmiješio prije mnogo godina, a on je sakrio svoje zubalo izranjavano slatkoćom tuđih riječi.
Ne volim slatko. Jer znam da skriva gorčinu. I ja sam sladak, no nisam na prodaju. Ja sam poklon, kao bajadera ili bombonjera. No njih ionako koristim poput Trojanskog konja. Ja tebi to, ti meni par informacija za koje nećeš ni znati da si mi ih dao. No vrijedilo je, svake bajadere.
Ne bih znao, ne jedem ih. No, ja sam Trojanski konj.

<	listopad, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?