Cheesteeleeshte

- kada s klincem ležiš blizu mora navečer na ležaljci zagledan u zvijezde, a on ti kaže da je vidio padalicu (jedan od onih meteora koji se na kratko užare na noćnom svodu kao da je nebeski pušač cigareta povukao dim) i da, citiram, "od sada ne moram toliko brinuti za njega jer je zaželio da se svaki puta kad bude u nekoj opasnosti, može brzo pretvoriti u svemirca koji može odletjeti"

- kada, kad smo već kod meteora, imaš toliko vremena noću jer sutra nije radni dan, da se u jedan sat u noći seliš iz kućnog dvorišta na Zrinjevac, iz Zrinjevca na Ribnjak, s Ribnjaka na Tuškanac i svjetliš si baterijom put do najbliže livade na koju ćeš leći u pravcu jugozapada, a sve da bi što bolje vidio Suze svetog Lovre. I naravno, oko pola tri u noći bez frustracija prihvatiš da je zagrebačko nebo, gdje god lutao gradom, jednostavno previše narančasto od zagađenja javnom i ostalom rasvjetom da ih dobro vidiš...

- kada također imaš toliko vremena danju da s Nasljednikom po gradu tražiš kolač od čistog želea jer je to vidio u crtiću, i obilazeći sve moguće slastičarnice u širem centru sve do Črnomerca, od onih starinskih sa bijelim keramičkim pločicama i ponudom par baklava i šaumšnita uz okuse sladoleda od pistacije i limuna, do onih fancy novouređenih s varijacijama francuskih imena i kolačima koji nemaju niti jedan meni poznati naziv ili uobičajeni oblik - shvatiš da je kolač od čistog želea tlapnja koja vjerojatno nikad niti nije postojala, osim negdje daleko u Americi

- kada, kad smo već kod hrane, zbrisavši ranije s posla jer eto u ljeto to možeš povremeno napraviti, u spokojnom biciklističkom lutanju užarenim asfaltom, potpuno slučajno naiđeš u Tratinskoj na čudom preživjeli "old school" buffet u dvorištu naslonjen na jednako tako oldschool automehaničarsku radionicu, čist ali uređen kao planinarski dom iz '70-ih, koji bez prenemaganja a la Leonarda Boban, nudi jednako tako za bagatelnu cijenu menze najbolja variva kao iz mamine kuhinje, od mahuna, zelja, punjenih paprika, sarmi, đuveča i svega onog na čemu bi svaki želudac trebao odrasti

- kad u prolazu prevrelim gradom vidiš da i sama Mirela Holy nosi potpuno bijelu odjeću, iako na njoj i dalje izgleda kao da je crna

- kad ti ne smeta što si počeo raditi već 6. kolovoza - jer je LJETO.

- kad u lokalnoj pekarnici-buffetu-kafiću u malom idiličnom mistu na otoku koju vodi još jezičavija verzija Tereze Kesovije u kojoj se skuplja esencija lokalnog duha, upoznaš ubrađenog vlasnika autorskih prava na djela Tina Ujevića. A isti dan popodne, engleskog diplomatu već nacvrcanog od rakije kojom ga je iznutkala vlasnica, a došao je samo po kruh

- kad prolaziš centrom i Medveščakom praznim kao da je pala atomska bomba, a iz šupa kroz otvorene podrumske rešetke na ulicu izlazi osvježavajući hlad natopljen vonjem vlage i iz nekog razloga te preplavi spokojno sanjarenje o davno prošlom djetinjstvu

- kad uvijek ispušnim dimovima, histerijom i automobilskom gužvom natrpani Zeleni val u najužem srcu grada ovako izgleda:
U 8.15 ujutro:


U 14.00:


U 17.00 h:


Ma nek je samo vruće i dalje. Još tih par dana ljetne eudajmonije.
Na jesen me jedino tješi koncert Petera Hooka.