|
Kad smo bili klinci, uvjeravali su nas da će po prilici, u ovo doba, puno toga u našoj svakodnevici obavljati roboti, da ne pričam o famoznim osobnim letjelicama kojima ćemo lijetati po zraku do škole i na poslove.
Znanost i informatika su doduše napredovali i nije ovo grintanje da nije dovoljno napredovala, nego su informatičari jednostavno profit otkrili u nekim našim slabostima i tu su se izgleda i fokusirali, umjesto da nam istinski olakšaju svakodnevicu. Lukrativnije im je i jednostavnije pasivizirati nas i uvjeravati na svakodnevnu potrošnju svoje doze komunikacijskih gluparija. Jer na to se sva ta informatizacija za narod i svela.
Zima je, praznici su mnogima, sad smo tek pravi potrošači kakvima nas vole. Vezani uz tople sobe, mizerni zbog ružnog vremena - i dokoni.
Samo šibaju, božićni mobiteli i broadband veze na popustima, cijeli jedan umjetni svijet vipovih, fejsbukovskih, t-comovih ili tele2 nemušto copywriterski zamišljenih arkadija, skupa sa nasmijanim mladima, obiteljima u bijelom i rumunjskim mafijašima (?) plešu nam pred očima.
Jer naše slabosti su naravno, ljudska stalna žudnja za komunikacijom i zabavom.
Dobio sam nekakav filmić u kojem švedska mladež plastično (ponosno?) prikazuje kud će tehnologija u najbližoj budućnosti zahiriti. Pa, nisam baš impresioniran... :
http://www.youtube.com/watch?v=g7_mOdi3O5E
Još tričave komunikacije, odmah čim se probudiš? Pa hrpimice dijeljenje još bezveznijih datoteka frendovima... u parku? That's it, budućnost? Prozirni ekrani? To je čak i bedasto.
Gospodični u kupaonici robot nažalost niti u toj zamišljenoj 2014 ne pere zube (dapače, nema ni električnu četkicu, pih..) ili radi nešto što će joj stvarno pomoći da bezbolnije ode na posao. Ona u ogledalu, još krmeljava, već bleji u obline novosti iz "svijeta vrta" ili nekog takvog sranja i već si puni glavu prvom kilom od uobičajene dnevne tone beskorisnih informacija kojima nas trpaju i trpaju i toče u naše glave? I uvjeravaju nas da upravo to trebamo. I biti što dostupniji, uvijek.
Sve se svelo na online i komunikacijsku dostupnost u svakom trenutku. Čak i ovaj nedavni, već unaprijed proslavljeni Facebook komunikator, mail, koji već k. Integrirani chat s mailom, sms-om, mobitelom, fejsbuk profilom, lajkanjem, skypeom, myspaceom, tražilicom itd., a ne bi li nam u svakom trenutku od obvezama već ionako natrpanog života, bio omogućen pad u spasonosnu, Seinfeldovskim rječnikom, "blackberry komu".
Već mi je i mobitel oduzeo pravo na onu zadršku koju sam prije imao, ako se nisam javio na telefon doma.
"Zakaj se nisi javio na mobitel, čovječe!?!" Jer vidiš propušteni poziv, MORAO si ga vidjeti. E, sad je plan da na istu tu jadnu spravicu slijeću i mailovi, chatovi, statusi, poruke, i vice versa. Tko kaže da nam to ne treba, uostalom zašto bi i imali pravo pobjeći. I onima kojima želimo i kojima ne želimo. Komunikacija prije svega. Jedan kolega s posla kaže da mu nema ništa draže nego kad se na svoj rođendan probudi i vidi 18 rođendanskih čestitki. Kad sam ga pitao "s koliko se tih ljudi viđaš uživo?", odgovorio je "paaa, ni jednim...to su mi fejs frendovi".
Dobro, ja sam JA. Kad tad će me pregaziti neka od tehnologija. Problem potencijalno vidim s klincima.
Klinac moje poznanice bi se uskoro s njom trebao preseliti u inozemstvo. I, iako je ušao u najosjetljivije pubertetsko doba, s 14 godina, prilično je ravnodušan prema činjenici da se neće moći fizički vidjeti sa svojim frendovima, te svi prvi izlasci, druženja, sportovi, cure i dr. što uz to ide.
Zašto?
Jer mu najbolji frend živi cca 150 m od njegove zgrade, a ne vide se po 2 tjedna, osim eventualno na hodniku u školi. A svaki dan su na fejsu i skypeu.
"Aaa, stala sam ja tome na kraj, nema više koliko hoće... fejsbuk samo od 8 do 11 navečer", ponosno mi je saopćila, s činjenicom koju shvaćam, da i njoj fali da "si na miru odgleda večernje serije".
I ja sam generacija koja je velike komade vremena već počela provoditi za televizijom i kompom kod frenda koji ga je imao, skupa s onim katastrofalnim igrama snimljenim na audio kazete. Nakon toga sam ipak išao tražiti socijalne zadovoljštine.
No, kada ti podvale komunikaciju iz fotelje i stalnu mogućnost površnog chatanja, svog tog mora aplikacija o ničemu, tračanja putem internetskih skraćenica, te uvjere da je ta vrst katatonije sasvim dovoljna za ispunjenje tvojih socijalnih potreba, hebi ga, barem se meni starom konju kojeg gazi vrijeme, čini da to polako naše mozgove počinje pretvarati u hladetinu.
Sve je bačeno upravo na tu sumanutu komunikacije. Ne stignem i ne mogu to pratit više, zbog pokorice koja mi je okoštala na moždanim režnjevima - ali klinci su upravo zastrašujuće prilagodljivi.
Ostao sam zapanjen kako je Nasljednik od banalnog klikanja na jednostavnim poučnim igričicama na kompu u godini dana SAM savladao sve tipke i shortcute za puno ozbiljnije igre i nije se zaustavljao dok nije otkrio da njegovi omiljeni crtić junaci Ninja Kornjače (znam, malo je i on zahrđao s ukusom  ) imaju inačicu video igre. I to ne za njegov uzrast, nego za 12 +. Što mu nije predstavljalo nikakav problem, za razliku od mene, koji sam iako kao mlađi dosta pikao po igrama, ostao bez motoričkih sposobnosti da mu pomognem u početu kad se frustrirao i pokušavao dokučiti kako savladati mnoge prepreke u igri.
Sada je već nastao problem nasilnog skidanja s kompa i klasične roditeljsko autoritetske borbe preko roditeljskog "e sad je dosta". Suze i škrgut zubi, skoro svaki puta. I nametanje propisa od pola sata dnevno.
Došla je i prokleta zima.
Ne možemo povazdan bluditi po gradu i prirodi, nažalost., kosti se lede, a prehlade vrebaju nakon plahutanja po sniježnim stazama.
A kad smo doma, što god bilo upaljeno, kompjuter ili laptop, odmah su na meti. Ovisnost...vrlo je lako skliznuti u nju.
A još je lakše roditeljima skliznuti u liniju manjeg otpora. Sretnem susjede koji su dobili nedavno bebu, na klinca koji je star cca 8 godina. Prije sam ih s njim viđao u gradu, već dugo ne. Pitam ih, dok su gurali kolica, di je stariji brat. "Ma doma igra igrice od jutra do mraka, jedva čeka da se maknemo i pustimo ga na miru".
Uvijek se sjetim i one već spominjane pričice kako su poznanici klinca, a da nisu do kraja to ni skužili, ostavili 6 sati za kompom, jer su im popodne došli prijatelji i kako se sjedeljka odužila, baš im je pasalo da klinac ne skače okolo, nit traži kruha i vode, te dozvoli da se opuste...
S tim da Nasljednika prodavači informatičke magle još nisu vrbovali na komunikacijsku stranu, što tek onda slijedi.... Još prije par godina nije se smatralo primjerenim da klinci imaju mobitele u osnovnjaku, danas je već čudno ako ga desetgodišnjak(inja) nemaju.
Iako sam ja već po prilici otkrio svoju granicu prezasićenosti informacijama, obvezama i komunikacijom (iako se tih granica ne držim, povučen često za jezik i pod socijalnim pritiskom), fakat ne mogu pojmiti kolika će ona biti našim potomcima. I koliko će osvijestiti svoje stvarne potrebe i dozvoljavati da ih i više nego danas (može bit samo gore...) navlače za novčanik i slobodno vrijeme u zamjenu za još genijalnih komunikacijskih aplikacija, ili se oni možda sami pobuniti i priupitati više te informatičare i njihove gazde: "Zajebite više i shareanje i chatanje, gdje su ti, još našim starcima obećani - kućanski roboti? Gdje su te zračne letjelice?"
|
