Krah liberalizma (1)

subota , 04.02.2017.

Godina 2016. će u povijesti zapadne civilizacije ostati upisana kao početak velike političke i kulturne prekretnice. Brexit, izbor Donalda Trump-a, talijanski referendum o ustavnim promjenama. Sve je to samo početak jednog velikog procesa koji će se nastaviti i tek dobiti svoj pravi naziv, a koga se, za početak, može nazvati - konzervativna kontrarevolucija.

Još prije koju godinu bilo je “cool“ biti “multi-kulti“. Većina nije imala ništa protiv globalizma. Društva su išla k spajanju različitih kultura i utopiji prividnog suživota u multikulturalnom svijetu. Sve je navodilo na zaključak kako zapadna civilizacija doživljava svoj vrhunac. I sve je to bio rezultat borbe liberala koja je traje još od sredine 19. stoljeća. Postignuta je prividna “ravnopravnost“ u svakom smislu. Konzervatizam je bio na koljenima. Bilo je naprosto nemoguće čuti konzervativca, a da on istovremeno ne bude javno ismijan i “osramoćen“ zbog “neznanja“ i “nazadnosti“.

Sve je naizgled bilo idilično, ali ... Ljevičari se time nisu mogli zadovoljiti. Svrha tih "progresivaca", kako sami sebe vole nazivati, baš kao što sami sebe lažno prikazuju liberalima, tada jednostavno ne bi postojala. Jer njihov je cilj da guraju prema "naprijed", prema ostvarenju utopije postavljene još u 19. stoljeću, u čiju se je realizaciju aktivno uključila porodica Rothschild. Pa su tako “progresivci“ (liberalni ljevičari) u posljednjih 30-ak godina, uz izdašne donacije kruga oko Rotschildovih (recimo George Soros i ostali) doveli do toga da se prijeđe svaka normalna, prirodna i razumna granica kada svima poželjna i toliko željena i sanjana tolerancija prelazi u čistu agresiju. Dovoljno je, na primer, prisjetiti se koliko je od 1990. na ovamo vođeno ratova koji su “širili ideje svjetskog liberalizma“, prvenstveno onima koji za te ideje zapravo uopće nisu marili niti su im te ideje bile potrebne, jer ... Oni su živjeli u relativnom blagostanju (Irak, Sirija, Libija, Tunis). Jednako tako, prijeđena je granica u kojoj je borba za ravnopravnost postala svojom suprotnošću i tako borba protiv ravnopravnosti. Granica je to kad nametanje ideologije pod krinkom svekolikih “sloboda“ prelazi u više no očigleno nasilje i teror čemu imamo prilike svjedočiti posebno od tzv. Arapskog proljeća koga je pokrenula Obamina administracija uz svekoliku podršku administracija Velike Britanije (Blair) i Francuske (Sarkozy).



Ravnopravnost i agresija

Pođimo redom. Što je ravnopravnost, a što je agresija, te kako ravnopravnost prelazi u agresiju? Uzmimo primjer homo (gay) parova. Oni zakonski imaju ista prava kao hetero parovi, ali ta zakonska ravnopravnost nikako nije i ne može biti seksualna ravnopravnost. Zakonska ravnopravnost je vrsta tolerancije u kojoj se poštuju temeljne ljudske slobode što uopće nije sporno. Međutim, sporno je kad se one koji ozakonjenu homoseksualnu vezu ne vide kao brak (ogromna većina heteroseksualaca) zakonski prisiljava da to zovu brakom. To ne pripada kategoriji ravnopravnosti niti se može govoriti o toleranciji. Jednostavno, to pripada kategoriji agresije koja ne poštuje temeljne ljudske slobode i civilizacijske vrijednosti, vrijednosti (brak, obitelj, porodica) koje su dovele do nastanka i razvoja ljudske civilizacije kao takve. Vrijednosti su to bez kojih bilo kakva civilizacija naprosto nije moguća, jer seksualno opredjeljenje je privatna i nije javna stvar.

Identični se primjeri mogu pronaći u bilo kom drugom području ljudskog djelovanja i interesa. Najočitiji primjer je Religija i Religioznost, te prava na Religiju i Religioznost kao takvu. No kako je ta tema toliko puta prožvakavana, ovdje bi je preskočio. Zato samo ukratko:
Kad ravnopravnost preraste u teror, ravnopravnost više ne predstavlja ravnopravnost. Ona se pretvara u nasilje nad čovjekom, nad njegovim osobnim uvjerenjima i nad njegovom slobodom.
A to, kao što svi znamo, definitivno pripada kategoriji koju smo u 20. stoljeću zvali fašizam, odnosno komunizam. Uzgred rečeno, to čak nije liberalno, jer ... Liberalizam u osnovi podrazumijeva toleranciju prema osobnim uvjerenjima koja u ovom, ali u i svim drugim slučajevima agresije jednostavno ne postoji. Zato svakoga tko gornje negira upućujem na Voltaire-a i njegovu “Raspravu o toleranciji“ ili na bilo koju drugu suvremeniju odnosno, suvremenu literaturu koja se bavi pitanjem tolerancije.

Govorimo li o spolnoj ravnopravnosti, o tome kako i muškarci i žene trebaju imati iste uvjete da se, na primjer, natječu za neki posao, ravnopravnost definitivno prestaje kada se poslodavca zakonski prisiljava da diskriminira i dijeli svoje djelatnike po spolu i daje prednost osobi, recimo na temelju spola. Jer, radi se o tome kako se za obavljanje posla prvenstveno traže stručne i pozitivne, radoholičarske, kvalifikacije. To što netko misli, kako se osjeća sam sobom i kog je spola, to za pravog poslodavca jednostavno uopće nije važno. Jednako tako spolne kvote u politici i predstavničkim tijelima nemaju ama baš nikakve veze s ravnopravnošću. One predstavljaju čisto i nepatvoreno nasilje. Nasilje je to nad demokratskim procesom koji bi, barem po definiciji, trebao biti lišen svake diskriminacije i u kome se prema sposobnostima, uvjerenjima i “političkoj težini“ osobu stavlja na listu s koje onda može, ali i ne mora biti birana. U konačnici sve to zavisi o slobodnom uvjerenju i pravu birača da slobodno i neopterećeno bira, prvenstveno iz svojih osobnih razloga, onoga koga žele (preferencijalno glasovanje), a ne onog kog mu netko drugi, u ime svojih partikularnih ciljeva, nameće, pa bilo to i na temelju spola.



Migranti i ksenofobija

Problemi s migrantima postojali su i postoje od kada je svijeta i vijeka. Zanimljivo je i to kako su u prošlosti migranti na kraju uvijek rušili razvijene civilizacije, koje su iz ovog ili onog razloga prihvaćale te iste migrante (primjer Rimskog carstva). Međutim, problem kakav postoji u današnjem suvremenom svijetu u ovakvom obliku nikada do sada u ljudskoj povijesti nije zabilježen. A razlog zašto je to tako jest vrlo prozaičan. Većina ljudi na zapadu nikada nije imala niti ima išta protiv stranaca, pa tako i migranata. Međutim, kad u relativno kratkom vremenu od godinu ili dvije neku sredinu ili državu preplave milijuni s potpuno drugačijom kulturom, različitim životnim navikama i općim civilizacijskim vrijednostima, kada ti isti došljaci ne poštuju niti žele poštivati vrijednosti sredine u koju su benevolentno primljeni, kada se mnogi od njih uopće ne žele uklopiti u društvo u koje su došli, naučiti jezik sredine koja ih je prihvatila, kada ne žele privređivati i biti jednaki kao svi ostali članovi tog društva, kada i noću i danju odjednom postane opasno slobodno se kretati po gradu bez straha da ćeš biti pretučen ili silovana, kad stopa kriminaliteta dolaskom migranata odjednom naglo skoči, ljudi se tada zabrinu. I to je sasvim prirodna i normalna reakcija za koju se ne može kriviti nikakva “ksenofobija“, nikakav “rasizam“ ili bilo kakva“mržnja prema manjinama“.

Kao u slučaju ravnopravnosti i agresije, i ovdje su listom mainstream mediji orkestrirani od svjetskih “liberalnih“ manipulatora odigrali svoju značajnu i neoprostivu ulogu. Umjesto objektivnog izvještavanja, mediji su se listom bacili na etiketiranje domicilnog stanovništva optužujući ga za ksenofobiju i neprihvaćanje stranaca. Pa tako odjednom, Velika Britanija, inače poznata po svojoj otvorenosti, država i društvo u kojoj žive ne samo Britanci, već i stranci: Europljani, Azijci i Afrikanci, odjednom postaje "ksenofobna", barem ako je vjerovati dominantnim domaćim i inozemnim medijima. Jednako se događa i sa skandinavskim društvom koje je sve samo ne ksenofobno i homofobno, recimo Danska i Švedska. S druge strane, društva koja žele očuvati svoj kulturni, socijalni, civilizacijski mentalitet, specifičnosti, vrijednosti i općenito vlastiti način života, a što je prije svega njihovo pravo, također se proglašavaju homofobnima: Poljska, Češka, Slovačka, Madžarska i Slovenija. Nasuprot njih, društva koja nekontrolirano primaju migrante kao i društva koja ih stavljaju u neku vrstu “preodgajališta“ - sredine u kojima su oni izolirani od svojih sunarodnjaka, a “kontrolira“ ih bilo domicilno stanovništvo ili za to nadležne represivne službe (Njemačka, Austrija), društva koja ih koncentriraju po kvartovima velikih gradova (Bilali u Francuskoj, Belgija, Nizozemska) oko kojih patrolira policija, ta se društva smatraju “tolerantnima“ i “naprednima“. Pa kao uzvrat i za uzvrat toj njihovoj“toleranciji“ u tim se društvima razvijaju i aktivno djeluju terorističke ćelije tih istih migranata. Pa tako, na taj način, ta društva postaju konstantno izložena nesmiljenom terorizmu svake vrste koga provode ili proizvode migranati.

Sve gornje nabrojano zapravo samo potvrđuje tezu kako je koncepcija neograničenog i dobrohotnog primanja migranata, migranata koji zapravo ne dolaze kako bi u nekoj sredini započeli novi život, već kako bi iskorištavali njene resurse, potpuno pogrešna. A upravo je tu koncepcija nametnu svjetski liberalizam i to uz pomoć ljevičarskih liberala i ostalih ljevičarskih hordi koje liberali koriste i programiraju za svoje partikularne ciljeve, sve kako bi se pojedina sredina rastočila i kako bi se kapital multinacionalnih korporacija (koji stoji iza svega) još više “oplodio“, jer ... Posljedice za sve u sredinama u kojima se posljednjih godina pojavio terorizam su jačanje represije i represivnog aparata općenito. Društva/države za to troše velika financijska sredstva (koja bi mogli koristiti za druge svrhe) pri čemu kupuju opremu koju proizvode te iste multinacionalne korporacije, korporacije koje su i kreirale svjetski problem migranata. Pa tako, slijedom logike umjesto povećanja ljudskih sloboda određenih grupacija, ali ne na uštrb drugih grupacija, a što je cilj istinskih liberala, dolaskom migranata i “stupnju razvoja“ sredine u smislu “multikulturalnosti“, proklamirane slobode liberalnog društva “dobrovoljno“ se smanjuju na račun sigurnosti i kontrole ugroženih građana te sredine. Ukratko, dobrodošli u Orwell-ovu 1984.

Ne zavaravajmo se, “duhovne“ pripreme za sve to počele su još davno i prije no što su se pojavile velike sjevernoafričke i srednjoazijske migracije. Dovoljno je samo vratiti se u 1980-te kada svijet zabave i medije počinju preplavljivati filmovi i serijali o sumraku civilizacije (počevši od prvog filmskog serijala Mad Max, pa nadalje) što je na neki način programirano do dana današnjeg i utire put svemu onom što se u naše vrijeme uistinu i počinje događati. Pa tako “iza zavjese“ postaje jasna uloga i značaj medija u širenju ideja i pripremi pravaca kojima treba ići “vrli novi svijet“, a što ideolozi liberalizma (Fukoyama) općenito nazivaju “krajem povijesti“. Do prije samo desetak godina sve ovo što se danas događa, mnogima se činilo nemogućim, pripadalo je fantastici. Danas nakon prvih šokantnih reakcija svih koji u to prije uopće nisu vjerovali, svi oni danas polako, htjeli ili ne htjeli, počinju prihvaćati tezu o “sumraku civilizacije“ kao nešto što je sasvim normalno i što polako postaje dijelom i načinom života. Ipak, za sada se to, srećom, sve još uvijek može više gledati u filmovima nego na ulicama, ali ... Polako se počinje događati i na ulicama.



Mediji i programiranje slike svijeta

Staro je pravilo da nazivaš li čovjeka pogrdnim imenima i k tome ga javno vrijeđaš, nikada ga nećeš pridobiti niti ćeš s vremenom promijeniti njegovo mišljenje. Naprotiv, od njega možeš samo stvoriti neprijatelja, čak i u slučaju kada je on tvoj “ideološki“ ili bilo kakvi drugi istomišljenik. Postupaš li tako kontinuirano, sigurno ćeš uspjeti u onome što izgleda kao fantastika. A to je da ćeš na kraju velik dio vlastitih simpatizera okrenuti protiv sebe. Nekoliko prethodnih rečenica vrlo jasno definiraju kako se je sve prethodno događalo i što se danas više nego evidentno događa kad, kao što je to slučaj u današnjeg svijeta, liberalna ljevica programirano preuzme većinsku kontrolu medija, što kao direktnu akciju ima za posljedicu da većina prihvaća takozvanu konzervativnu kontrarevoluciju što se u posljednje vrijeme vidi i na rezultatima političkih izbora u društvima zapadne demokracije.

U subotu 1. lipnja 1980. Ted Turner je započeo emitirati Cable News Network (CNN). Kao poslovni čovjek koji je sve što započne uspješno dovrši, on nikada nije krio svoj krajnji cilj. A to je da njegova mreža “pomogne“ - nametne, “zbližavanje“ - nasilnu asimilaciju čitavog svijeta kako bi multinacionalne korporacije preraspodjelom vrijednosti i bogatstava uništile nacionale ekonomije i tako dominantno preuzele svjetsku vlast. A to je bila ideja vodilja koja je krajem 20. stoljeća vidjela i željela planirati društvo 21. stoljeća. Počevši s CNN-om, “informacije“ upakirane u celofan promicanja “istinoljubivosti“, “čovjekoljublja“, “slobode“, “demokracije“ i “ljudskih prava“ započele su konačan proces globalizacije svijeta po mjeri liberalnog kapitala u čijoj se jezgri i dan danas nalazi ista ona porodica Rothschild koja je sve programirano započela još sredinom 19. stoljeća. Pa je tako gotovo nestvarna činjenica kako danas, 40-ak godina nakon stvaranja prve svjetske medijske mreže, od nekadašnjih pedesetak medijskih korporacija koje su u ono vrijeme u SAD kontrolirale emitiranje vijesti, danas ih to čini samo šest: Time Warner (posjeduje CNN), Walt Disney, Viacom, NewsCorp, CBS i NBC. A preko umreženih tijekova kretanja i prelijevanja kapitala (dioničarstvo), te su globalne medijske mreže uz još ponekog iz ostalog svijeta, prisutne su na svih pet kontinenata. Prisutne su u gotovo svim državama svijeta i prisutne su u oblikuju koji utječe i nameće obrazac oblikovanja javnog mnijenja. No sve je to zapravo samo manji dio priče, jer te globalne medijske mreže doslovno “programiraju“ umove svih ljudi na planeti.

Termin program koga ovdje koristim ne odnosi se na metodologiju već na sadržaj koga ti mediji nude i zastupaju. To potvrđuje i bivša istraživačka novinarka CBS-a Sharly Atkinsson, veteranka istraživačkog novinarstva koja je prva javno otkrila kako lažni “grassroots“, takozvani “samonikli pokreti civilnog društva“ (u Hrvatskoj iz nazivamo pro-ne-vladine udruge) financirani od političkih, korporativnih i ostalih partikularnih liberalnih interesa manipuliraju i iskrivljuju medijske poruke lažirajući stvarnost ili barem težeći lažiranju te stvarnosti. Programiranje kojim se svi oni zajedno bave je programiranje laži koje ima cilj sakriti istinu. Uzmimo jedan primjer izvan politike: takozvano “cjepivo“ za autizam i povezanost tog “cjepiva“ s autizmom. Mediji će tako u ime “istine“, a zapravo namjerno šireći laži, u javnost plasirati odvije grupe “studija“: one koje dokazuju kako je cjepivo učinkovito i one koje dokazuju kako je cjepivo ne samo neučinkovito, već da je čak potiče razvoj autizma. Pa će tako, u konačnici, ljudi zbunjeni proturječnošću informacija koje dobivaju od svega “dignuti ruke“. A takvi se spinovi, i svjetski i domaći, u medijima pojavljuju masovno. Spinovi se pojavljuju svakodnevno u svim sferama javnog života, a naročito u politici. S jedne strane, lansiranje laži i spinova za medije je probitačno, jer ih zbog senzacije kao takve masovno prate čime ti mediji generiraju kapital koga u njega ulažu sponzori i to prije svega u oglašavanje. S druge strane to je dobro, jer se time stvara masovna histerija i postupno se ubija svako kreativno mišljenje, mišljenje koje može biti opasno za stvarne medijske vlasnike tih medija, liberalne interesno-poslovne grupe i korporacije koje vladaju ili žele vladati svijetom današnjice.

Staro je pravilo da se istina najbolje skriva lažima, a laži se skrivaju iza istine. Sve današnje medijske koncepcije djelovanja prime-time medija temelje se na gornjim postulatima čime ti mediji odnosno, njihove korporacije, doslovno manipuliraju “mišljenjem“ čovječanstva. To pogotovo vrijedi kada su u pitanju teme ili interesi visoke politike koja, promijeni li se mišljenje javnosti i promijeni li se pojedina državna administracija, zapravo mijenja lice svijeta. Pa tako mediji u suradnji s multinacionalnim korporacijama javnosti ispiru mozak kreirajući mišljenje koje odgovara ili koje bi trebalo odgovarati interesima tih korporacije i povezanih grupa koje iz njih stoje, ali ... Ni to nije dovoljno. Jer, za plasiranje laži po medijima potrebni su posebni “čvrsti“ ljudi koji su bez srama i grčeva u želucu sposobni provoditi takvu medijsku politiku. Ovdje se radi se o jednostavnoj psihološko-sociološkoj činjenici da takav “posao“ mogu odrađivati samo fanatici, programirani i instruirani od strane vlasnika medija. I pri tome uopće nije važno radi li to pojedinac zbog novca ili u tome sudjeluje iz osobnih uvjerenja. Svaka osoba ima svoju razinu na kojoj operira i djeluje kao društveno biće. Pa tako, na kraju dolazimo do takozvanih liberalnih ljevičara, odnosno liberalnih fašista, koji su i sami po prirodi, ne ulazeći u psihološko-psihijatrijske analize, skloni manipuliranju i iskrivljavanju istine.

Primjera za potonje ima nebrojeno, a dva aktualna su nova državna administracija u SAD (Trump i Republikanci) i državna administracija u Hrvatskoj (Karamarko, Plenković, Kitarović). U oba slučaja liberalni ljevičari histeriziraju kroz mainstream masovne medije svakodnevno plasiraju laži i spinove u kojima se istina skriva lažima, dok iza „istine“ koju ti mediji promiču zapravo stoje laži koje ti isti mediji zastupaju, sve to po diktatu vlasnika medija, a koji su liberalno-interesne grupe koje su ovdje već spomenute. Recimo, primjer plasiranja pomalo bizarnih spinova i laži su glazbenici i glumci koji su odbili nastupiti na inauguraciji Donalda Trumpa, a koje nitko nije ni zvao da bi se moglo reći kako su odbili nastupiti. Drugi primjer laži su modni kreatori koji odbijaju odijevati prvu damu SAD, Melaniju Trump, a da ih ona nije ni zvala, jer ima svoje kreatore.



Rad, stjecanje bogatstva i siromaštvo

(nastavlja se)

Oznake: liberalizam, globalizam