Sretni blagdani
nedjelja , 31.12.2017.
Sredinom prosinca sam, kao i svake godine, preko fejsbuka dobio jednu objavu za dijeljenje. S Ronom, inače Ircem, znam se dugi niz godina. Iz početka je to bilo poslovno, da bi se nakon druženja u lokalnim pabovima postali neke vrste prijatelji, te se povezali preko fejsa. Ronald je stari rocker. Neko vrijeme svirao je bas u jednoj engleskoj grupi koja je na BBC u emisiji Top of the Pops imala nekoliko poluhitova. Vatreni je biker i obožava luksuzne jurilice na četiri kotača.
No, da počnem od početka. Čestitka je ritualni verbalni iskaz poštovanja i želje da, ukoliko volja, želja i dobra misao može pridonijeti, pridonese još svečanijem i radosnijem doživljavanje nekog važnog događaja ili dana. Kažemo li nekom “Sretan ti rođendan” dajemo mu do znanja kako ga nismo zaboravili, kako ima našu naklonost, kako nam je drago što se rodio i što je tu među nama.
Način kako se čestita ili ne čestita Božić govori i o čestitaru i o duhu vremena. Od tradicionalne kršćanske “Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo” s vremenom čestitka je evoluirala u razne kraće oblike. I to od “Čestit Božić“, preko “Blagoslovljen Božić“, “Čestit /Sretan i blagoslovljen Božić“, pa do onog kratkog “Sretan Božić“.
Kršćanstvo je temelj naše civilizacije. Zato je i (ne) čestitanje Božića prvenstveno civilizacijsko i kulturološko pitanje. Za kršćane Božić je dodatno znak vjere i svega onog što oni kao inspiraciju u vjeri nalaze. Za nekršćane i ateiste to je znak poštovanja sredine, tradicije i/ili osoba kojima oni čestitaju Božić. Za one koji ne čestitaju znak je to kulturno-civilizacijske neuklopljenosti. A za one koji se čestitarenju izruguju i od svega toga rade sprdačinu dokaz je to nepristojnosti, promašenosti vlastitih nazora i stanja uma. Naravno, Božić će nekome čestitati samo onaj tko osobu kojoj čestita poznaje, onaj tko s tom osobom komunicira, i to bez obzira koje je ili nije vjere. Jednako vrijedi i za Katolički i za Pravoslavni Božić, baš kao što jednako vrijedi i za čestitanje svih ostalih religijskih “blagdana“ i važnih datuma svih vjera u nekoj sredini.
No sve to nije tema ovog teksta. Tema ovog teksta je što poručuje onaj tko uz sliku nekakvog lustera ili drugog kuhinjskog pomagala čestita “Sretne blagdane”? Poslati odnosno izreći nekom takvu čestitku znači iskazati kako se čestitar srami Božića i imena Isusova. To znači kako čestitar podrazumijeva i kako ih se i adresat iz nekog razloga srami, jer ... Politički je nekorektno spomeneš li Božić, pa mu umjesto toga čestitaš neodređene “blagdane” pred kraj kalendarske godine, dane koji su spoj zimskog solsticija i arbitrarnog prevrtanja kalendara.
Zanimljivo je pitanje predmijevaju li takvi čestitari, nazovimo ih, antifa-liberali, oni koji se na popisu nisu izjasnili kao kršćani ili pripadnici neke druge vjere, da netko može imati nešto protiv javnog čestitanja Božića? Sigurno je kako griješe, jer ... Primjerice ... I muslimanima je drago što se Isa (Isus) rodio i časte ga kao proroka, ali ne više od tog. Jednako je i s brojnim deklariranim agnosticima i ateistima koji tradicijski i kulturološki drže do obilježavanja Božića. Čovjek nije mehaničko biće koje živi u praznom i bezličnom vremenu. Neki dani u tjednu su mu uvijek posebni. To je zato što se nekada, a i danas, držalo i drži se do posebnih trenutaka u godini, tjednu i danu bez obzira na deklariranu teističku ili ateističku pripadnost (Angelus). Baš kao i u određenim danima u godini ili važnim pragovima ljudskog života. Čak su i totalitarni nacističko-komunistički režimi, koji su iz javnosti protjerali vjerske tradicije, vrlo brzo uveli njihove surogate. Tako je u komunizmu primanje u pionire odgovaralo sakramentu pričesti, krizmu je zamijenio prijam u savez omladine, a ulazak u Partiju za posvećene odgovarao je sakramentu svećeničkog reda. Prvi maj je na proljeće kompenzirao Uskrs, a javno uklonjeni Božić zamijenjen je potenciranjem Nove Godine. Svetog Nikolu zamijenio je sekularni Djed Mraz koga su te iste komunjare pojavljujući se nakon demokratskih promjena u prvim redovima na nedjeljnim misama i Polnoćkama u crkvama brže bolje prekucali u Djeda Božićnjaka, tranzicijskog križanca Djeda Mraza i Svetog Nikole.
Prve jaslice napravio je u 13. stoljeću Sveti Franjo Asiški. Poslije se taj običaj proširio diljem kršćanskog svijeta. Pa tako danas nema jaslica bez Božića, ali bilo je stoljećima, a može biti i danas Božića bez jaslica, iako ... S jaslicama je ljepše. Običaj kićenja bora novijeg je datuma. Potječe iz protestantskih aristokratskih krugova Berlina odakle je prenijet na Habsburški dvor, da bi se od 19. stoljeća širio i u nas, ponajprije u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj, a kasnije i u ostatku zemlje gdje je do tada dominirao (vjerojatno izvorno poganski) običaj unošenja (hrasta) badnjaka.
Zadnjih desetljeća zahvaljujući masovnim medijima, globalizaciji, marketinškom dizajnu i neoliberalnoj pop-kulturi okružje Božića čine (sad već) pokojni George Michael, Freddie Mercury i Queen, Mariah Carey i ostale ikone pop kulture. U elektronskim medijima okruženje Božića čine prigodni božićni filmovi. A od ove sezone, zahvaljujući uspjehu Adventa u Zagrebu i germ-knedli uvezeni i kolijevke Habsburške monarhije. No čitavo to para-božićno okružje Božiću kao blagdanu (ukoliko ga se ispravno shvati) ništa ne oduzima niti mu osim ljepše i ugodnije atmosfere išta dubinski dodaje. Problem nastaje kad se sve to sporedno ukrašavanje i događanje, što se oko spomena na sveto porođenje Isusovo kroz stoljeća sjati, uklopi i okruži ga, promovira ga u samostalan označitelj prikrivajući vezu s iskonom iz kog dolazi svijetlo milosti i topline Božića, svjetlo bez kog bi bilo kakvo komercijalno prosinačko kićenje bilo i ostalo mračno, hladno i bezlično, jer ... Ispražnjen od svog izvornog kršćanskog sadržaja blagdan Božića sve više postaje surogat praznika, prazna tradicijska i komercijalna ljuštura, surogat Božića. Pa se tako ta bezlična imitacija, koja u svojoj prvoj fazi reflektira osnovnu stvarnost, u drugoj fazi se maskira i izopačuje, u trećoj fazi maskira odsustvo osnovne stvarnosti da bi konačno u četvrtoj fazi ona izgubila vezu s bilo kakvom stvarnošću i postala njena imitacija.
Što se to danas događa s “blagdanima” u komercijalnim centrima i antifo-liberalnim čestitkama u kojima više nema ni Isusa ni Božića? Osobno, uvreda mi je kad mi netko čestita “blagdane”. Čestitaj mi Božić ili mi ga uopće nemoj čestitati, ali ne spominji mi “blagdane“. Muslimanu ću za Bajram čestitati Bajram, a ne “blagdane”. Židovu ću za Hanuku čestitati Hanuku, a ne “blagdane”. Da kao katolik živim u zemlji u kojoj se 90% mojih sugrađana na popisu izjašnjavaju kao muslimani, ne znam zašto bi me čestitanje Bajrama vrijeđalo? Zašto bih se osjećao lagodnije da piše “sretni blagdani”, kao da je za nekog sramno ili uvredljivo to što netko svečano obilježava važan dan za svoju vjeru? Zanimljivo je od kuda dolaze ti kompleksi. Reakcije na nove antifa-liberalne čestitarske običaje već je krenula. Od šaljivih parola poput: “Stop klerikalizaciji Božića!” pa do karikaturalnih čestitki koje samo razrađuju već po sebi karikaturalnu čestitku “sretni Blagdani”.
Prema originalu preradio,
Blokirani
Oznake: Božić, blagdani, čestitarenje
komentiraj (0) * ispiši * #
