Sretni blagdani
nedjelja , 31.12.2017.
Sredinom prosinca sam, kao i svake godine, preko fejsbuka dobio jednu objavu za dijeljenje. S Ronom, inače Ircem, znam se dugi niz godina. Iz početka je to bilo poslovno, da bi se nakon druženja u lokalnim pabovima postali neke vrste prijatelji, te se povezali preko fejsa. Ronald je stari rocker. Neko vrijeme svirao je bas u jednoj engleskoj grupi koja je na BBC u emisiji Top of the Pops imala nekoliko poluhitova. Vatreni je biker i obožava luksuzne jurilice na četiri kotača.
No, da počnem od početka. Čestitka je ritualni verbalni iskaz poštovanja i želje da, ukoliko volja, želja i dobra misao može pridonijeti, pridonese još svečanijem i radosnijem doživljavanje nekog važnog događaja ili dana. Kažemo li nekom “Sretan ti rođendan” dajemo mu do znanja kako ga nismo zaboravili, kako ima našu naklonost, kako nam je drago što se rodio i što je tu među nama.
Način kako se čestita ili ne čestita Božić govori i o čestitaru i o duhu vremena. Od tradicionalne kršćanske “Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo” s vremenom čestitka je evoluirala u razne kraće oblike. I to od “Čestit Božić“, preko “Blagoslovljen Božić“, “Čestit /Sretan i blagoslovljen Božić“, pa do onog kratkog “Sretan Božić“.
Kršćanstvo je temelj naše civilizacije. Zato je i (ne) čestitanje Božića prvenstveno civilizacijsko i kulturološko pitanje. Za kršćane Božić je dodatno znak vjere i svega onog što oni kao inspiraciju u vjeri nalaze. Za nekršćane i ateiste to je znak poštovanja sredine, tradicije i/ili osoba kojima oni čestitaju Božić. Za one koji ne čestitaju znak je to kulturno-civilizacijske neuklopljenosti. A za one koji se čestitarenju izruguju i od svega toga rade sprdačinu dokaz je to nepristojnosti, promašenosti vlastitih nazora i stanja uma. Naravno, Božić će nekome čestitati samo onaj tko osobu kojoj čestita poznaje, onaj tko s tom osobom komunicira, i to bez obzira koje je ili nije vjere. Jednako vrijedi i za Katolički i za Pravoslavni Božić, baš kao što jednako vrijedi i za čestitanje svih ostalih religijskih “blagdana“ i važnih datuma svih vjera u nekoj sredini.
No sve to nije tema ovog teksta. Tema ovog teksta je što poručuje onaj tko uz sliku nekakvog lustera ili drugog kuhinjskog pomagala čestita “Sretne blagdane”? Poslati odnosno izreći nekom takvu čestitku znači iskazati kako se čestitar srami Božića i imena Isusova. To znači kako čestitar podrazumijeva i kako ih se i adresat iz nekog razloga srami, jer ... Politički je nekorektno spomeneš li Božić, pa mu umjesto toga čestitaš neodređene “blagdane” pred kraj kalendarske godine, dane koji su spoj zimskog solsticija i arbitrarnog prevrtanja kalendara.
Zanimljivo je pitanje predmijevaju li takvi čestitari, nazovimo ih, antifa-liberali, oni koji se na popisu nisu izjasnili kao kršćani ili pripadnici neke druge vjere, da netko može imati nešto protiv javnog čestitanja Božića? Sigurno je kako griješe, jer ... Primjerice ... I muslimanima je drago što se Isa (Isus) rodio i časte ga kao proroka, ali ne više od tog. Jednako je i s brojnim deklariranim agnosticima i ateistima koji tradicijski i kulturološki drže do obilježavanja Božića. Čovjek nije mehaničko biće koje živi u praznom i bezličnom vremenu. Neki dani u tjednu su mu uvijek posebni. To je zato što se nekada, a i danas, držalo i drži se do posebnih trenutaka u godini, tjednu i danu bez obzira na deklariranu teističku ili ateističku pripadnost (Angelus). Baš kao i u određenim danima u godini ili važnim pragovima ljudskog života. Čak su i totalitarni nacističko-komunistički režimi, koji su iz javnosti protjerali vjerske tradicije, vrlo brzo uveli njihove surogate. Tako je u komunizmu primanje u pionire odgovaralo sakramentu pričesti, krizmu je zamijenio prijam u savez omladine, a ulazak u Partiju za posvećene odgovarao je sakramentu svećeničkog reda. Prvi maj je na proljeće kompenzirao Uskrs, a javno uklonjeni Božić zamijenjen je potenciranjem Nove Godine. Svetog Nikolu zamijenio je sekularni Djed Mraz koga su te iste komunjare pojavljujući se nakon demokratskih promjena u prvim redovima na nedjeljnim misama i Polnoćkama u crkvama brže bolje prekucali u Djeda Božićnjaka, tranzicijskog križanca Djeda Mraza i Svetog Nikole.
Prve jaslice napravio je u 13. stoljeću Sveti Franjo Asiški. Poslije se taj običaj proširio diljem kršćanskog svijeta. Pa tako danas nema jaslica bez Božića, ali bilo je stoljećima, a može biti i danas Božića bez jaslica, iako ... S jaslicama je ljepše. Običaj kićenja bora novijeg je datuma. Potječe iz protestantskih aristokratskih krugova Berlina odakle je prenijet na Habsburški dvor, da bi se od 19. stoljeća širio i u nas, ponajprije u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj, a kasnije i u ostatku zemlje gdje je do tada dominirao (vjerojatno izvorno poganski) običaj unošenja (hrasta) badnjaka.
Zadnjih desetljeća zahvaljujući masovnim medijima, globalizaciji, marketinškom dizajnu i neoliberalnoj pop-kulturi okružje Božića čine (sad već) pokojni George Michael, Freddie Mercury i Queen, Mariah Carey i ostale ikone pop kulture. U elektronskim medijima okruženje Božića čine prigodni božićni filmovi. A od ove sezone, zahvaljujući uspjehu Adventa u Zagrebu i germ-knedli uvezeni i kolijevke Habsburške monarhije. No čitavo to para-božićno okružje Božiću kao blagdanu (ukoliko ga se ispravno shvati) ništa ne oduzima niti mu osim ljepše i ugodnije atmosfere išta dubinski dodaje. Problem nastaje kad se sve to sporedno ukrašavanje i događanje, što se oko spomena na sveto porođenje Isusovo kroz stoljeća sjati, uklopi i okruži ga, promovira ga u samostalan označitelj prikrivajući vezu s iskonom iz kog dolazi svijetlo milosti i topline Božića, svjetlo bez kog bi bilo kakvo komercijalno prosinačko kićenje bilo i ostalo mračno, hladno i bezlično, jer ... Ispražnjen od svog izvornog kršćanskog sadržaja blagdan Božića sve više postaje surogat praznika, prazna tradicijska i komercijalna ljuštura, surogat Božića. Pa se tako ta bezlična imitacija, koja u svojoj prvoj fazi reflektira osnovnu stvarnost, u drugoj fazi se maskira i izopačuje, u trećoj fazi maskira odsustvo osnovne stvarnosti da bi konačno u četvrtoj fazi ona izgubila vezu s bilo kakvom stvarnošću i postala njena imitacija.
Što se to danas događa s “blagdanima” u komercijalnim centrima i antifo-liberalnim čestitkama u kojima više nema ni Isusa ni Božića? Osobno, uvreda mi je kad mi netko čestita “blagdane”. Čestitaj mi Božić ili mi ga uopće nemoj čestitati, ali ne spominji mi “blagdane“. Muslimanu ću za Bajram čestitati Bajram, a ne “blagdane”. Židovu ću za Hanuku čestitati Hanuku, a ne “blagdane”. Da kao katolik živim u zemlji u kojoj se 90% mojih sugrađana na popisu izjašnjavaju kao muslimani, ne znam zašto bi me čestitanje Bajrama vrijeđalo? Zašto bih se osjećao lagodnije da piše “sretni blagdani”, kao da je za nekog sramno ili uvredljivo to što netko svečano obilježava važan dan za svoju vjeru? Zanimljivo je od kuda dolaze ti kompleksi. Reakcije na nove antifa-liberalne čestitarske običaje već je krenula. Od šaljivih parola poput: “Stop klerikalizaciji Božića!” pa do karikaturalnih čestitki koje samo razrađuju već po sebi karikaturalnu čestitku “sretni Blagdani”.
Prema originalu preradio,
Blokirani
Oznake: Božić, blagdani, čestitarenje
komentiraj (0) * ispiši * #
Otac Domovine
nedjelja , 10.12.2017.
Dr.sc. Franjo Tuđman, 30. svibnja 1990.
Mnogi se čude kako je jedan umirovljenik "ispod dekice", kako ga neki vole prikazivati, uspio napraviti takvo remek djelo, izvući svoj narod iz ralja zvijeri i stvoriti samostalnu, neovisnu Republiku Hrvatsku. Postoje ljudi koji čitav život rade, uče, nisu eksponirani, njihov rad ne čini se kao nešto presudno važno, no onda dođe trenutak kad to skupljeno znanje, strahovita volja i snaga, zabljesnu u punom sjaju. Trenutak kad sve što si prošao i radio u životu dobije smisao, kad dođeš u priliku da Kairosa uhvatiš za čuperak i održiš se, drugim riječima: uspneš se na vrh vala i uspješno na tom valu dođeš do obale koju si u snovima zamišljao. Ta obala je samostalna, neovisna, demokratska Republika Hrvatska. U trenutku kad su gotovo svi, svi osim Hrvata, bili protiv osamostaljenja Hrvatske, Predsjednik Tuđman našao je način da ostvari hrvatski san: samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
Kako ne biti duboko tronut čovjekom koji je mir umirovljeništva zamijenio potpunom izvjesnošću smrti? Predsjednik Dr.sc. Franjo Tuđman podsjeća na samuraja ronina, ronina koji se razočaran bešćutnosti vladara povlači u duboku kontemplaciju, ali nakon nekog vremena, uvidjevši kako je vladar potpuno poludio i da narodu prijeti pomor odbacuje svoju vlastitu sigurnost, te staje na čelo obespravljenog i mučenog naroda. Isukavši mač Predsjednik Tuđman prvi staje pred zvijer razjapljenih čeljusti, narod oduševljen hrabrošću Dr. Tuđmana predaje mu svoju sudbinu u ruke, najbolji hrvatski sinovi i kćeri predaju mu svoje živote u ruke. Ostalo je povijest. Toliko o stvarima koje se danas još mogu vidjeti samo u filmovima, a koje smo mi mnogi doživjeli u svom životu i kojih smo bili sudionici (bez ljubomore molim).
U trenutcima kad je protiv sebe imao jednu od najjačih armija Europe, britanski, američki, francuski, ruski, ... Strahoviti otpor ideji samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman uspio je san pretvoriti u stvarnost. Taj otpor velikih sila nije bio samo simboličan. Taj je otpor bio strahovit i uključivao je: embargo na oružje, diplomatske aktivnosti u svrhu denunciranja ideje o samostalnoj Hrvatskoj, lobiranja i ocrnjivanja Hrvatske i Hrvata u čitavom svijetu, blokiranja istine o Domovinskom ratu, blokiranja istine o JNA koja je potpuno prešla u ruke Miloševića, kao i širenje laži o povijesti Hrvata i Srba, naravno na štetu Hrvata. I tako do pakla i natrag.
Posebna je priča kontraobavještajni rad i aktivnost KOS-a, poznate su operacije Opera i Labrador, uz tisuće nepoznatih operacija. Sve te operacije imale su za cilj prikazati Hrvate kao zločince i divljake. No, kao i obično, svaka laž i prijevara ima svoj rok trajanja i na kraju istina pobjeđuje. A istina je na kraju i pobijedila.
Kakav um i kakav veličanstven čovjek? I za tisuću godina pričat će se priče o Dr. Franji Tuđmanu, o snazi i moći uma koji je jednu malenu zemlju s par milijuna stanovnika uspio dovesti do osamostaljenja, strahovitoj sili uprkos. Neprocjenjivo.
Činjenica je kako je Hrvatska malo kad u svojoj povijesti bila u tako strašnoj poziciji. Samo kratka rekpitulacija koga su sve Dr.sc. Franjo Tuđman i Republika Hrvatska imali za neprijatelje:
1. Neprijateljsku vojsku na svom teritoriju, strahovito naoružanu i spremnu na sve. Ta vojska nikad nije zaštitila niti jednog Hrvata, paralelno je sa četničkim paravojnim postrojbama rušila Hrvatske gradove, ubijala nenaoružane civile, svih nacionalnosti, sve koji nisu bili za njih, ubijali su čak i ranjenike, silovali i palili, nemali broj oficira JNA osuđen je za te zločine. No, s obzirom na štetu i broj mrtvih, možemo reći da su samo suđeni simbolično.
2. Petu kolonu u vidu instruiranog dijela srpskog naroda, koji pobiše i protjeraše sve Hrvate. Trećinu zemlje okupiraše, tisuće pobiše, a nekoliko stotina tisuća prognaše iz svojih tisućljetnih domova. Na kraju, u tom potpunom ludilu, sami su sebe izagnali.
3. Srbiju i Crnu Goru koje se nisu libile pokrasti cjelokupno zajedničko naoružanje, razoružati Hrvatsku teritorijalnu obranu, te tim oružjem masovno, neselektivno i brutalno bombardirati gradove i civile, pljačkati, paliti, ubijati, silovati.
4. Neprijateljski nastrojene najjače svjetske sile Neke od tih sila kasnije su shvatile zločinački karakter velikosrpskih zločinaca, te pravednost hrvatskog nastojanja i postale nam saveznici.
5. Petu kolonu unutar neokupirane Hrvatske, jer ... Što je nego peta kolona onaj tko izjavljuje da je "11 000 srpske dece nasilno pokršteno od strane Hrvata" i to u trenutku kad Hrvatska treba biti priznata, naravno da ni do dana današnjeg niti jedan takav slučaj nije potvrđen. Tajne operacije KOS-a i bivše UDBE. Tajna (i javna) nastojanja jugo-nastrojenih političara i stranaka, infiltrirane KOS-ovce u postrojbama HV-a, nemali broj zločina počinjen je na način da nedvojbeno šteti ugledu države u nastajanju, uz nemjerljivu štetu žrtvama, naravno.
U tim i takvim okolnostima prvi Predsjednik Dr.sc. Franjo Tuđman uspio je cilj svih Hrvata sprovesti u djelo.
Dakle, nesporan je i nemjerljiv doprinos prvog Predsjednika Dr. Franje Tuđmana stvaranju samostalne, neovisne, demokratske države Republike Hrvatske, čime Dr.sc. Franjo Tuđman postaje daleko najveći i najznačajniji Hrvat u čitavoj povijesti 20. stoljeća i jedan od najvećih i najznačajnijih uopće.
Koliko se ostvarilo od onoga o čemu je Dr. Sc Franjo Tuđman govorio na Plesu 23. studenog 1996. po povratku iz SAD, gdje mu je dijagnosticiran karcinom, prosudite sami.
Prvom Presjedniku Dr.sc. Franji Tuđman zlonamjerno se spočitava “nesnalaženje“ u miru i ekonomiji. Zaboravlja se kako je Hrvatska tek izašla iz krvavog rata. Zaboravlja se kako se u takvim okolnostima umnažaju mutni likovi. Zaboravlja se kako se u takvim uvjetima zakoni sve manje poštuju. Zaboravlja se kako Dr.sc. Franjo Tuđman nije mogao utjecati na rad policije i pravosuđa, bar ne u značajnoj mjeri. Sve to za razliku od vremena poslije kada padaju maske i javno se demaskira sprega policije, pravosuđa, politike i raznih protivnika Hrvatske, Hrvata i Hrvatstva općenito. Jer tko brani policiji, državnom odvjetništvu ili sudstvu da sudi? Da istražuje ili podiže optužnice prema zakonu? Tko je taj tko može poštenog čovjeka na nešto natjerati ili prisiliti, ma koliku on vlast imao? To se zaboravlja. Zaboravlja se kako je svaka loša presuda ili svaka loša istraga grijeh onoga tko to radi. Svatko za svoja djela ili nedjela odgovara sam. To se prečesto zaboravlja.
Također se zaboravlja kako je 1999. stanje u RH bilo tisuću puta bolje nego danas. I to ratu uprkos. Zaboravljamo se kako smo 1999. praktički tek izašli uz rata, a vanjski dug je bio 10,17 mlrd. €.
1999. – 10,17 mlrd. €
2003. – SDP, vanjski dug raste na 19,9 mlrd. €
2009. – HDZ, vanjski dug 39,1 mlrd. €
2014. – SDP, 53.073.533.453,87 € i raste svake sekunde
2017. – HDZ, 60.031.949.068,64 € (u trenutku pisanja)
Dug inače možete pratiti u živo ovdje.
Dakle, za vrijeme predsjednikovanja Dr.sc Franje Tuđmana RH se zadužila za 10,17 mlrd. €, od čega je dug države bio 3,9 mlrd. €. Evo što piše Jutarnji list 18.07.2009 o tom dugu:
“U ukupnom Tuđmanovu vanjskom dugu, mora se priznati, država je sudjelovala sa 3,9 milijardi eura, što čini udjel od 38 posto. Međutim, zbog teških poslijeratnih prilika većina je državne potrošnje bila kanalizirana u obnovu stradalih područja, na socijalna prava najugroženijih skupina stanovništva, ali i na sanaciju bankarskog sustava.“
Dakle, Dr.sc. Franji Tuđmanu pripisati ovo teško stanje više je nego zlonamjerno, a činjenica je kako peta kolona i hohštapler političari upravo prvom Predsjedniku pripisuju krivi smjer kojim je Hrvatska otišla. Jasno je kako to apsolutno nije istina. Dr.sc. Franjo Tuđman ostavio je državu sa minimalnim dugom i maksimalnim potencijalom da se razvije u uspješnu i stabilnu državu.
A onda slijedi potop koji traje do dana današnjeg, s tendencijom poplave biblijskih razmjera. Nakon prvog Predsjednika vlast je preuzeo SDP. Pa ako je bilo nepravilnosti i svega i svačega, a bilo je i što je apsolutno normalna pojava nakon krvavih ratova, SDP je imao priliku poraditi na tome. Što su učinili neka prosudi svatko za sebe prosudi? No može se zaključiti kako je SDP podvostručio dug iako su uvjeti, za razliku od prijašnjih, bili skoro pa idilični. I ne samo da je podvostručio dug već je zasijao sjeme zla i destrukcije Hrvatske ekonomije, Hrvatskog društva i Hrvatske politike, općenito, što je danas jasno svakome tko misli svojom glavom, prati brojke i gleda što se oko njega događa u društvu i u ekonomiji.
Sažimanjem cijele priče u ovaj mali dnevnik dolazi se do saznanja kako je Dr.sc. Franjo Tuđman uspješno i uz minimalan trošak uspostavio i stabilizirao Republiku Hrvatsku. Kako je za njegovog mandata vanjski dug bio minimalan i za jednu državu koja rata nije vidjela, a kamoli za teško razorenu i opljačkanu Hrvatsku. Kako je Dr.sc. Franjo Tuđman pobijedio sve moguće sile i otpore i ostvario hrvatski san, stvorio neovisnu, samostalnu, demokratsku i u svijetu priznatu i poznatu državu – Republiku Hrvatsku.
S obzirom na sve činjenice najmanje što se može je Dr.sc. Franji Tuđmanu, dostojanstvenom, mudrom i hrabrom čovjeku, vječno biti zahvalni na učinjenom.
14.05.1922. - 10.12.1999.
Oznake: dr. Franjo Tuđman
komentiraj (2) * ispiši * #
