General Slobodan Praljak

srijeda , 29.11.2017.

Knjigu piše vitez roda moga
u dalekoj zemlji okovan,
pa je šalje svojoj vjernoj ljubi
pod zidine grada bijeloga.

Ej, ljube moja, moga oka vilo
idu dani, ode godina.
Ej, da uza me nije tvoje tilo
i da su me braca izdala.

Sude mi
zato što svoje volim
volim najviše
što sam branio moje najdraže.

Ej, djeco mila, vite grane moje
poslušajte što vam govorim.
Ej, ko ne ljubi i ne čuva svoje
Božjeg lica neće vidjeti.

Sude mi
zato što svoje volim
volim najviše
što sam branio moje najdraže.


Mom generalu iz Sunje.

Oznake: general Slobodan Praljak

Falsificiranje povijesti

subota , 18.11.2017.

Vukovar, kao najveći simbol stradanja, ali i obrane cijele Hrvatske ima ulogu okupljanja i sjedinjavanja hrvatskog naroda. To je njegova najvažnija poslijeratna zadaća i u tom smislu, kao i u jesen 1991., on predstavlja opasnost za sve one kojima je strateški politički interes proizvodnja kaosa te širenje dubokog razdora među Hrvatima. I ova obljetnica prolazi uz međusobne sukobe i prozivke, čak i među braniteljskom populacijom. Potpuno javno, na oduševljenje mrzitelja Hrvatske, Petar Janjić Tromblon i Damir Radnić u nastavcima su blatili jedan drugoga. Ponovno se pojavila i famozna „optužnica“, tekst koji je uistinu pročitao Siniša Glavašević, ali se zna da je autor bio KOS. Pred sama pad grada, iskorišten je nezamisliv umor i psihološki slom branitelja Vukovara kako bi se zapravo uništila Hrvatska, odnosno radi toga da se izazove oružani sukob između samih Hrvata.

Naravno, svaka obavještajna diverzija ima primarne i sekundarne, kao i minimalne te maksimalne pa i kratkoročne i dugoročne ciljeve. Taj kratkoročni cilj, kada se hrvatski državni vrh optužilo za izdaju, ipak nije rezultirao „nabijanjem Tuđmanove glave na kolac“, kako je sam Branko Borković u razgovoru slikovito tražio od Mile Dedakovića Jastreba. Razgovor je vođen 12. studenoga 1991. oko 15.30 sati i u njemu Borković piše: „Ako padnemo, želim da Tuđmanovu glavu nataknete na kolac, u ime svih gladnih, prljavih, zaklanih, poniženih i izdanih od izdajica hrvatskog roda.“ Dedaković odgovara: ”Grad poručuje da će nataknuti sigurno ako se to desi. Držite se. Letit će tu više glava, a ne samo Tuđmanova“.

Nekritički o Vukovaru

Te izjave trebamo razumjeti, jer su izrečene unutar konteksta izuzetno očajne i bezizlazne situacije. Isto tako, treba shvatiti i Sinišu Glavaševića koji je pročitao „optužnicu“ u eter, po naredbi Branka Borkovića. Neovisno o tome što se radi o obavještajnoj podvali KOS-a, „optužnica“ je nastavila svoj neki put, a i danas imamo novinare koji je nekritički predstavljaju kao vjerodostojan dokument vremena i nekakvo svjedočanstvo o izdaje. Dio kritika i optužbi bile su djelomično istinite, ali je svrha te pojednostavljene istine bila rušenje, a ne obrana i sloboda Republike Hrvatske. Do današnjih dana, „optužnica“ je objavljena u više od deset različitih verzija. U prvotnoj verziji, bila je i rečenica o tome kako „smrde žene koje se nisu oprale 90 dana“. Tu rečenicu, Siniša Glavašević odbio je pročitati.

Uz spomenutu „optužnicu“ bilo je i drugih pokušaja da se Vukovar duhovno uništi i nakon fizičkog i materijalnog uništenja. Velikosrpski propagandni stroj izmišljao je hrvatske zločine pa čak i masovna ubojstva „srpske dece“. To je bila priprema, svojevrsno opravdanje za planirani genocid u Vukovaru. Kasnije su i neki srpski mediji priznali kako je čitava priča izmišljotina. Ali, tu se nije stalo s opravdanjima zločina nad Hrvatima. Političari poput Milorada Pupovca, koji formalno predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i dalje šire priče o zločinima nad Srbima u Vukovaru. Pritom se služe već poznatom metodom kada žrtve nemaju identitet, niti konačan broj, već se o njima govori kao o desecima, ili više od stotinu. Vrlo vjerojatno, bilo je i pojedinačnih slučajeva osvete ili nekorektnog postupanja prema Srbima u Vukovaru, ali onima koji progovaraju u njihovo ime, nije u interesu istina, jer ona ne zadovoljava njihove teze o građanskom ratu i podjednakoj odgovornosti i krivnji. Nedvojbeno, po svim dostupnim podacima i statistikama, Srbi su počinili više od 90% zločina u Domovinskom ratu, a nije valjda zanemariva ni činjenica što se rat vodio u Hrvatskoj. Svakome bi trebalo biti jasno tko je žrtva, a tko agresor, ali postoje mnogi i među Hrvatima koji se bore protiv te cjelovite istine.

Metafora Hrvatske

Ključna figura falsificiranja povijesti preko koje se to čini, jest predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je zasigurno najoklevetanija osoba u hrvatskoj povijesti. Laži nisu prestale ni nakon što je završio državotvorni projekte te pokrenuo i zapovijedio oslobodilačke akcije i vratio Hrvatskoj Vukovar. Hrvatska vojska, bila je više nego sposobna u ljeto 1995., vojno osloboditi i Vukovar, ali nezahvalno je suditi o mirnoj reintegraciji, isključivo na temelju iskustva posljednjih dvadeset godina. U onom trenutku, bilo je humano i politički mudro, tražiti i takvo mirno rješenje.

Vukovar nastavlja biti metafora čitave Hrvatske. Slobodan, a podijeljen, naizgled bez ikakve svijetle budućnosti, Vukovar najbolje opisuje mentalno stanje naše nacije. Jednom, kada se stvari promjene u Vukovaru, onda će i u Hrvatskoj sve krenuti na bolje, ali za to je potrebno jedinstvo i zajedništvo svih građana Hrvatske. Zato, kao i nekada, tako i danas, borbu za budućnost Vukovaru, trebamo shvatiti kao borbu za budućnost Hrvatske.

Marin Vlahović, 18. studeni 2017.

Oznake: specijani rat protiv Hrvatske

Why I Returned to Croatia

utorak , 07.11.2017.

U vrijeme kad mnogi napuštaju Hrvatsku u nadi da će život pronaći negdje daleko, gdje će uglavnom raditi ono što u Hrvatskoj nisu ni u snu željeli, a mogli su (recimo: prati zahode, konobariti, raditi pomoćne poslove na baušteli, u skladištu i drugdje, vrlo često i po nekoliko poslova istovremeno - jedan moj prijatelj je to radio u Americi) kako bi preživjeli i živjeli, zanimljivo je pročitati što stranci koji dolaze i ostaju u Hrvatskoj o njoj misle.


Svaki put kad se vratim u Hrvatsku čini mi se kao da postajem malo „stalnija“. Sve je počelo sa studiranjem u inozemstvu. Zaljubivši se, vraćala sam se u posjet, živjela po nekoliko mjeseci, opet posjećivala, a zatim ponovno i iznova u Hrvatskoj. Tako je bilo samo pitanje vremena prije no što su produženi boravci postali trajni.

Moja priča sliči raznim drugim pričama strankinja koje su tu došle prije mene. A priča ide otprilike ovako: žena dolazi studirati ili posjetiti Hrvatsku, zaljubljuje se u nju, a potom po povratku kući miri se s paradigmom. I na kraju se odlučuje za početak novog života u Hrvatskoj.

Međutim, nemojte nas pogrešno zamišljati, recimo kao strankinju koja zbog slijepe zaljubljenosti odbacuje život na koji je navikla. Većina nas se zaljubila u hrvatski način života kao i u onaj što imamo s našim hrvatskim partnerima.

I premda boravak i eventualni život u Hrvatskoj može biti vrlo izazovan, otkrila sam da postoji i nešto vrlo oslobađajuće u hrvatskom načinu života što nisam našala nigdje drugdje.


Prije odlaska u Irsku, s Amerčkom vizom za rad tijekom praznika mjesecima sam živjela u Dubrovniku pišući kao freelancer na vlastitoj web stranici o putovanjima. Otišla sam nakon što mi se sveprisutna stvarnost života učinila kao pravo vrijeme da uzmem prvi “pravi“ poslijediplomski posao.

Naučila sam voljeti Irsku, posebno moj posao i moje suradnike. Tamo sam stekla prijatelje, zaradila novac. Puno me uspomena vežu za irske pabove. Ali, što sam sve više postajala “ja“, sve sam više shvaćala kako mi to zapravo ništa ne znači, jer ... U Irskoj još uvijek nisam postala svoja, nisam se osjećala kao kod kuće. Naparosto nisam pronašla tu vezu kao što sam pronašla u Hrvatskoj.

Nedostaje mi organizirani kaos svakodnevnice, iako osobno mislim da me on izluđuje. Nedostaje mi udobnost kuhane hrvatske hrane i svježe ulovljene ribe. Nedostaje mi plivanje u tirkiznom moru i promatranje boja najljepših zalazaka sunca na svijetu. Nedostaje mi sigurnost i zbrinutost koju tamo osjećam.

Zaista, tko bi me mogao za nešto kriviti?

I najviše od svega mislim da mi zaista nedostaje osoba koja sam postala: malo opušteniji selfstarter koji je u životu sretan s malim stvarima.

Hrvatska mi je dopustila da rastem u svojoj autentičnosti, podsjeća me da dok putujem trebam uživati u putovanju. I zato moram reći, dobro je što joj se vraćam.


Ne bih željela govoriti u ime svih strankinja koje žive u Hrvatskoj, jer svatko ima svoje motive koji nas tu dovode. Ali u najvećem broju slučajeva sam vidjela da žene se obično vraćaju u Hrvatsku kako bi bile sa svojim hrvatskim partnerima i eventualno, kako bi se udale, te osnovale obitelj.
U Dubrovniku i okolici sam upoznala žene slične meni, iz Kanade, Australije, Čilea, Tajlanda, Engleske i Amerike.
Kombinacije tople hrvatske gostoljubivosti, sirovosti Hrvata, prirode koja oduzima dah i fantastična hrana razlozi su zašto se uvijek vraćam Hrvatskoj.

Vjerujte mi, život stranaca u Hrvatskoj nije samo uživanje u čaši vina i promatranju zalaska sunca na moru. Preseljenje u novu sredinu uvijek nosi svoje izazove. Zato ću reći kako Hrvatska može biti izrazito teška. Nije lako u njoj živjeti kao lokalac, a ostati stranac.

Nepotrebno je reći, većina nas ovdje se ne vraća zbog pustolovnog tržišta rada. Ne vraćamo se ni radi u tradicionalnom smislu rastuće karijere. Ne krećemo se ovdje zato što je navigacija u hrvatskoj kulturi i birokraciji jednostavna. Umjesto svega toga, mi smo ovdje pronašli nešto puno više od toga: sreću.

Hrvatska ima načina da svakog spusti na zemlju i podsjeti na ono što je u životu doista važno. Osobito za nas Amerikance, jer nas uči kako "raditi za život" umjesto kako "živjeti za posao". Hrvatska je vrlo često akceptirana kao bijeg od začaranog ciklusa prekomjernog rada i neispunjenja vlastitog života.

Viđala sam kako žene zamjenjuju visoki život na Manhattanu i večeru od 150 dolara za hranu i piće za domaće vino i večeru u vrtu u Hrvatskoj. Viđala sam kako žene napuštaju šesterocifrene plaće kako bi umjesto toga radile kao instruktori ronjenja.

Odlučile smo trgovati, američki san za hrvatski san. Većina od nas nikad se ne osvrće.

Moj život u Hrvatskoj nije savršen i nisam sve shvatila. Ali, kada odvojim vrijeme za uživanje u malim stvarima u životu, kao što je domaća rakija, šetnja na plaži ili kava s prijateljima, sve vidim puno jasnije.

I da, u tom procesu naučila sam puno više voljeti svoj život.

Alexandra Schmidt

Oznake: lijepa moja Hrvatska