Why I Returned to Croatia

utorak , 07.11.2017.

U vrijeme kad mnogi napuštaju Hrvatsku u nadi da će život pronaći negdje daleko, gdje će uglavnom raditi ono što u Hrvatskoj nisu ni u snu željeli, a mogli su (recimo: prati zahode, konobariti, raditi pomoćne poslove na baušteli, u skladištu i drugdje, vrlo često i po nekoliko poslova istovremeno - jedan moj prijatelj je to radio u Americi) kako bi preživjeli i živjeli, zanimljivo je pročitati što stranci koji dolaze i ostaju u Hrvatskoj o njoj misle.


Svaki put kad se vratim u Hrvatsku čini mi se kao da postajem malo „stalnija“. Sve je počelo sa studiranjem u inozemstvu. Zaljubivši se, vraćala sam se u posjet, živjela po nekoliko mjeseci, opet posjećivala, a zatim ponovno i iznova u Hrvatskoj. Tako je bilo samo pitanje vremena prije no što su produženi boravci postali trajni.

Moja priča sliči raznim drugim pričama strankinja koje su tu došle prije mene. A priča ide otprilike ovako: žena dolazi studirati ili posjetiti Hrvatsku, zaljubljuje se u nju, a potom po povratku kući miri se s paradigmom. I na kraju se odlučuje za početak novog života u Hrvatskoj.

Međutim, nemojte nas pogrešno zamišljati, recimo kao strankinju koja zbog slijepe zaljubljenosti odbacuje život na koji je navikla. Većina nas se zaljubila u hrvatski način života kao i u onaj što imamo s našim hrvatskim partnerima.

I premda boravak i eventualni život u Hrvatskoj može biti vrlo izazovan, otkrila sam da postoji i nešto vrlo oslobađajuće u hrvatskom načinu života što nisam našala nigdje drugdje.


Prije odlaska u Irsku, s Amerčkom vizom za rad tijekom praznika mjesecima sam živjela u Dubrovniku pišući kao freelancer na vlastitoj web stranici o putovanjima. Otišla sam nakon što mi se sveprisutna stvarnost života učinila kao pravo vrijeme da uzmem prvi “pravi“ poslijediplomski posao.

Naučila sam voljeti Irsku, posebno moj posao i moje suradnike. Tamo sam stekla prijatelje, zaradila novac. Puno me uspomena vežu za irske pabove. Ali, što sam sve više postajala “ja“, sve sam više shvaćala kako mi to zapravo ništa ne znači, jer ... U Irskoj još uvijek nisam postala svoja, nisam se osjećala kao kod kuće. Naparosto nisam pronašla tu vezu kao što sam pronašla u Hrvatskoj.

Nedostaje mi organizirani kaos svakodnevnice, iako osobno mislim da me on izluđuje. Nedostaje mi udobnost kuhane hrvatske hrane i svježe ulovljene ribe. Nedostaje mi plivanje u tirkiznom moru i promatranje boja najljepših zalazaka sunca na svijetu. Nedostaje mi sigurnost i zbrinutost koju tamo osjećam.

Zaista, tko bi me mogao za nešto kriviti?

I najviše od svega mislim da mi zaista nedostaje osoba koja sam postala: malo opušteniji selfstarter koji je u životu sretan s malim stvarima.

Hrvatska mi je dopustila da rastem u svojoj autentičnosti, podsjeća me da dok putujem trebam uživati u putovanju. I zato moram reći, dobro je što joj se vraćam.


Ne bih željela govoriti u ime svih strankinja koje žive u Hrvatskoj, jer svatko ima svoje motive koji nas tu dovode. Ali u najvećem broju slučajeva sam vidjela da žene se obično vraćaju u Hrvatsku kako bi bile sa svojim hrvatskim partnerima i eventualno, kako bi se udale, te osnovale obitelj.
U Dubrovniku i okolici sam upoznala žene slične meni, iz Kanade, Australije, Čilea, Tajlanda, Engleske i Amerike.
Kombinacije tople hrvatske gostoljubivosti, sirovosti Hrvata, prirode koja oduzima dah i fantastična hrana razlozi su zašto se uvijek vraćam Hrvatskoj.

Vjerujte mi, život stranaca u Hrvatskoj nije samo uživanje u čaši vina i promatranju zalaska sunca na moru. Preseljenje u novu sredinu uvijek nosi svoje izazove. Zato ću reći kako Hrvatska može biti izrazito teška. Nije lako u njoj živjeti kao lokalac, a ostati stranac.

Nepotrebno je reći, većina nas ovdje se ne vraća zbog pustolovnog tržišta rada. Ne vraćamo se ni radi u tradicionalnom smislu rastuće karijere. Ne krećemo se ovdje zato što je navigacija u hrvatskoj kulturi i birokraciji jednostavna. Umjesto svega toga, mi smo ovdje pronašli nešto puno više od toga: sreću.

Hrvatska ima načina da svakog spusti na zemlju i podsjeti na ono što je u životu doista važno. Osobito za nas Amerikance, jer nas uči kako "raditi za život" umjesto kako "živjeti za posao". Hrvatska je vrlo često akceptirana kao bijeg od začaranog ciklusa prekomjernog rada i neispunjenja vlastitog života.

Viđala sam kako žene zamjenjuju visoki život na Manhattanu i večeru od 150 dolara za hranu i piće za domaće vino i večeru u vrtu u Hrvatskoj. Viđala sam kako žene napuštaju šesterocifrene plaće kako bi umjesto toga radile kao instruktori ronjenja.

Odlučile smo trgovati, američki san za hrvatski san. Većina od nas nikad se ne osvrće.

Moj život u Hrvatskoj nije savršen i nisam sve shvatila. Ali, kada odvojim vrijeme za uživanje u malim stvarima u životu, kao što je domaća rakija, šetnja na plaži ili kava s prijateljima, sve vidim puno jasnije.

I da, u tom procesu naučila sam puno više voljeti svoj život.

Alexandra Schmidt

Oznake: lijepa moja Hrvatska