Falsificiranje povijesti

subota , 18.11.2017.

Vukovar, kao najveći simbol stradanja, ali i obrane cijele Hrvatske ima ulogu okupljanja i sjedinjavanja hrvatskog naroda. To je njegova najvažnija poslijeratna zadaća i u tom smislu, kao i u jesen 1991., on predstavlja opasnost za sve one kojima je strateški politički interes proizvodnja kaosa te širenje dubokog razdora među Hrvatima. I ova obljetnica prolazi uz međusobne sukobe i prozivke, čak i među braniteljskom populacijom. Potpuno javno, na oduševljenje mrzitelja Hrvatske, Petar Janjić Tromblon i Damir Radnić u nastavcima su blatili jedan drugoga. Ponovno se pojavila i famozna „optužnica“, tekst koji je uistinu pročitao Siniša Glavašević, ali se zna da je autor bio KOS. Pred sama pad grada, iskorišten je nezamisliv umor i psihološki slom branitelja Vukovara kako bi se zapravo uništila Hrvatska, odnosno radi toga da se izazove oružani sukob između samih Hrvata.

Naravno, svaka obavještajna diverzija ima primarne i sekundarne, kao i minimalne te maksimalne pa i kratkoročne i dugoročne ciljeve. Taj kratkoročni cilj, kada se hrvatski državni vrh optužilo za izdaju, ipak nije rezultirao „nabijanjem Tuđmanove glave na kolac“, kako je sam Branko Borković u razgovoru slikovito tražio od Mile Dedakovića Jastreba. Razgovor je vođen 12. studenoga 1991. oko 15.30 sati i u njemu Borković piše: „Ako padnemo, želim da Tuđmanovu glavu nataknete na kolac, u ime svih gladnih, prljavih, zaklanih, poniženih i izdanih od izdajica hrvatskog roda.“ Dedaković odgovara: ”Grad poručuje da će nataknuti sigurno ako se to desi. Držite se. Letit će tu više glava, a ne samo Tuđmanova“.

Nekritički o Vukovaru

Te izjave trebamo razumjeti, jer su izrečene unutar konteksta izuzetno očajne i bezizlazne situacije. Isto tako, treba shvatiti i Sinišu Glavaševića koji je pročitao „optužnicu“ u eter, po naredbi Branka Borkovića. Neovisno o tome što se radi o obavještajnoj podvali KOS-a, „optužnica“ je nastavila svoj neki put, a i danas imamo novinare koji je nekritički predstavljaju kao vjerodostojan dokument vremena i nekakvo svjedočanstvo o izdaje. Dio kritika i optužbi bile su djelomično istinite, ali je svrha te pojednostavljene istine bila rušenje, a ne obrana i sloboda Republike Hrvatske. Do današnjih dana, „optužnica“ je objavljena u više od deset različitih verzija. U prvotnoj verziji, bila je i rečenica o tome kako „smrde žene koje se nisu oprale 90 dana“. Tu rečenicu, Siniša Glavašević odbio je pročitati.

Uz spomenutu „optužnicu“ bilo je i drugih pokušaja da se Vukovar duhovno uništi i nakon fizičkog i materijalnog uništenja. Velikosrpski propagandni stroj izmišljao je hrvatske zločine pa čak i masovna ubojstva „srpske dece“. To je bila priprema, svojevrsno opravdanje za planirani genocid u Vukovaru. Kasnije su i neki srpski mediji priznali kako je čitava priča izmišljotina. Ali, tu se nije stalo s opravdanjima zločina nad Hrvatima. Političari poput Milorada Pupovca, koji formalno predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i dalje šire priče o zločinima nad Srbima u Vukovaru. Pritom se služe već poznatom metodom kada žrtve nemaju identitet, niti konačan broj, već se o njima govori kao o desecima, ili više od stotinu. Vrlo vjerojatno, bilo je i pojedinačnih slučajeva osvete ili nekorektnog postupanja prema Srbima u Vukovaru, ali onima koji progovaraju u njihovo ime, nije u interesu istina, jer ona ne zadovoljava njihove teze o građanskom ratu i podjednakoj odgovornosti i krivnji. Nedvojbeno, po svim dostupnim podacima i statistikama, Srbi su počinili više od 90% zločina u Domovinskom ratu, a nije valjda zanemariva ni činjenica što se rat vodio u Hrvatskoj. Svakome bi trebalo biti jasno tko je žrtva, a tko agresor, ali postoje mnogi i među Hrvatima koji se bore protiv te cjelovite istine.

Metafora Hrvatske

Ključna figura falsificiranja povijesti preko koje se to čini, jest predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je zasigurno najoklevetanija osoba u hrvatskoj povijesti. Laži nisu prestale ni nakon što je završio državotvorni projekte te pokrenuo i zapovijedio oslobodilačke akcije i vratio Hrvatskoj Vukovar. Hrvatska vojska, bila je više nego sposobna u ljeto 1995., vojno osloboditi i Vukovar, ali nezahvalno je suditi o mirnoj reintegraciji, isključivo na temelju iskustva posljednjih dvadeset godina. U onom trenutku, bilo je humano i politički mudro, tražiti i takvo mirno rješenje.

Vukovar nastavlja biti metafora čitave Hrvatske. Slobodan, a podijeljen, naizgled bez ikakve svijetle budućnosti, Vukovar najbolje opisuje mentalno stanje naše nacije. Jednom, kada se stvari promjene u Vukovaru, onda će i u Hrvatskoj sve krenuti na bolje, ali za to je potrebno jedinstvo i zajedništvo svih građana Hrvatske. Zato, kao i nekada, tako i danas, borbu za budućnost Vukovaru, trebamo shvatiti kao borbu za budućnost Hrvatske.

Marin Vlahović, 18. studeni 2017.

Oznake: specijani rat protiv Hrvatske