Kad već serem po komšijama...

Nitko mi se nije zamjerio. Majkemi. Nemam ništa protiv susjeda u većini slučajeva, osim kada se radi o situacijama opisanim u postu niže, i još možda ponekim:)

Susjede je u pravilo dobro imati. Pogotovo ako ste kompatibilni. Sjetimo se sitnica poput onih klasičnih filmskih, kada vam ponestane šećera pa se spustite kat niže gdje vam vrata otvori sisata plavuša u prozirnoj spavaćici, sva sretna što vam može dati. Šećera, jeli. Moramo spomenuti i one dobrosusjedske kave, pa možda i situacije kada vam pričuvaju papigicu ili vašu malu mačkicu dok negdje putujete za vikend.

No postoji i bezbroj situacija kada biste htjeli da stanujete usred neke pripizdine u šumi koju su i oni najmaštovitiji u pričama preskočili, samo da ne vidite te iritantne susjedske njuške. Mene osobno susjedi najviše muče ujutro. Jedan sam od onih koji se ne bude prepuni dobre volje i optimizma. Mamuran sam, sjeban sam, sav nikakav, neopran, nepočešljan (ma zamisli), smrdim, i općenito sam u debelom kurcu, sve dok ne prođe ta jutarnja ceremonija koja uključuje tuširanje, doručkovanje, kafenisanje, drkicu.... itd. E sad, problem se pojavljuje u trenutku kada shvatiš da doručak ne može biti svjež ako prije toga ne posjetiš lokalnu trgovinu i pekaru.

Upravo taj odlazak u trgovinu redovito sjebe čitav proces razbuđivanja. Ne čini li vam se izlazak iz kuće u to doba apsolutno neprihvatljivim? Mislim, u kojoj je to točki evolucije i narodnih običaja postalo normalno da se u toj nadasve osjetljivoj fazi razbuđivanja mora izaći van, među ljude, pribaviti namirnice, i onda se vratit kući, pa nastaviti sa doručkom, kavom.... Ne, ne, i ne! To nikako ne može biti dobro za psihičko zdravlje ljudi. Jednoga dana će nas to koštati samog opstanka.

No dobro. Ustao sam se, umio, podapro, i sad onako polu-mamuran, polu-sjeban, polu-nikakav, polu-nadrkan krenem u taj fakin dućan. Zastanem pred izlaznim vratima osluškujući hodnik. Ljudski kontakt je zadnje što mi treba u ovakvom stanju. Zrak se čini čist, duboko udahnem i otvorim vrata. Upravo u tom trenutku vrata otvara i susjed koji se ustao valjda već oko 4 ujutro i sad puca od dobre volje kao da je jučer u najmanju ruku dobio jack pot na Bingu, i još uz to noć proveo u društvu dvije mlade sisate blizanke.
- Ooooooo, dobro jutro suseeed! Kako smo jutrooos....
A u pičku materinu. Iz petnih žila natežem nekakav jadan polu smiješak i natjeram se pustit glas.
- Khm, khm.. jutro i vama. Dobro je, ide....
- Ahhhh daaa.... Lako je vama mladima. Na vama svijet ostaje! Al neka, neka. Imali smo i mi svoje vrijeme!!! Eeeee da.
O bože. Samo ne “lako-vama-vi-ste-mladi“ spika. Uostalom, svatko sa imalo mozga bi skužio koji je od nas dvoje trenutno u kurcu. I o kakvoj mladosti on to priča? Oću to i u četrdestima slušat?
- Nego, sused, mislite li da će kiša danas? Nešto se sivi vani. Sinoć su na prognozi rekli....
Ovo je najgori dan u mom životu. Ako ikad stignem do marketa kupit ću otrova za miševe i zamiješat si ga u kakao. Prodaju li uopće otrov za miševe u marketu? Možda je ovo dobra prilika da pozovem i susjeda na kavu? Hmm... Razmišljam koliko bi mu ljudi plakalo na pogrebu.
- E pa ugodan vam dan sused! Vrijeme je, znate...
To! Ipak neću morat postat bezobrazan!
- .... žena me čeka u gradu. Vozim je u Getro. Ah, te žene. Znat ćete i vi kako je to jedan dan.
Kroz glavu mi prolazi kako će jedan dan moja žena biti ta koja će ići po kruh i mlijeko ujutro.
- E pa, svako dobro sused!
Napokon završi, i pritom me zavalja svojom zidarskom rukom po ramenu takvom jačinom da me skoro prekopizdio na stepenište, pred očima mi zasvjetlucalo kao da gledam u novi VIPov logo. Nakon par sekundi dođem sebi, i nastavim prema jebenoj pekari.
Nedaj bože da jutros radi ona glupača od jučer. Danas nisam potpuno uračunljiv.