Klanje oko ostavštine

Koliko puta ste čuli da su se dva najbolja prijatelja poklala radi love? Ili dva brata? Ma šta dva brata? Nema onoga koji neije bio svjedokom raspada čitavih obitelji kada u ptanje dođe imovina!

Koliko puta ste čuli priču koja slijedi?
Baba je već dobrano zagazila u osamdesetu i uz to što se jedva kreće, senilnost je pere ko' najbolje droge izbijenog partyjanera. Djed je već odavno otego papke. Sinovi i kćeri nekako sve češće dovlače svoje guzice iz metropola kako bi posjetili staricu. Okupljaju se vikendom i praznicima, nose se kolači, čak se katkad i otimaju ko će baku dofurat kod sebe doma na par dana. Kako je to divno, rekli bi neupućeni. Prava obiteljska idila.

Idila maj ess!!! Istina je da baka ima popriličan broj hektrara kvalitetnog terena na vrlo interesantnim lokacijama duž obale, a ni ovi u zaleđu nisu baš za bacit. Kuća je u raspadu, ali uz mali tač spretnih ruku mogla bi se protvoriti u zlatnu koku, pgotovo kad bi se unutra uspjelo uvaljat pokojeg turista. Babi otkucavaju posljednje minute i lešinari od djece to vrlo dobro osjete. Već godinama potajno čekaju taj trenutak umanjujući svoj nemoral tražeći isti u ponašanju braće i sestara. Tračevi se šire ko epidemija. Niko više ne spava mirno. Svi čekaju zadnji otkucaj svakodnevno se ulizujući starici uz nadu da će ova u posljednjem trenutku prepraviti oporuku makar malo više u njihovu korist.

Baba s druge strane leži nemoćno na kauču i sluša radio. TV nikad nije niti imala. Jadna, rekli bi. Djeca će je iskoristit, pokopat, i razgrabit ono što je gradila stoljećima. Međutim, baba se neda tako lako. Prolazi već druga godina otkako se zaključilo da baba neće još dugo. Djeca već pomalo lude. Pa kad će ta više vrisnut da je skinu s grbače, i da se to razdjeli? Prolazi šesta, sedma, osma godina.... baba još uvijek na kauču sluša radio. Djeca su već popizdila skroz na skroz. Deseta, jedanaesta, dvanaesta godina. Pa dokle će ova???! Još će ona i nas pokopat, razmišljaju djeca. Pitaju se dali se uopće isplati sve ovo? Odavno su zaratili sa svima i jedva da pričaju, baba im je godinama svima na grbači, i sve to radi komadića zemlje?

I baba napokon umire. Neznaš jel bi se smijo' il bi plako'. Ipak plaču. Prođe još par mjeseci i raspodjela imanja je gotova. Svakome je pripao lijep komad, nema šta. Ali što sad s time? Ta djeca odjednom skuže da imaju već preko 50 godina! Koji će im sad vrag taj teren? Nema se para za investitcije, a šteta prodat jer će se pare samo potrošit na pizdarije, a više im u tim godinama i nije do neke zajebancije. I tako svatko odluči da će taj teren čuvat kako bi njegova djeca jedan dan nešto imala, a ne da budu sirotinja kao i oni.

Tu se krug zatvara, jer i ta djece ulove pedestu prije nego išta dobiju. Iz generacije u generaciju teren stoji neiskorišten, a svi na kraju ostaju sirotinje. Pohlepne sirotinje. Na kraju se tereni toliko iscjepkaju da više nisu niti za ovce držat, a kamo li za okrenut neku lovu.

Inspajerd by Pegy :)