| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
OKUČANI I STARA GRADIŠKA
Jučer sam, čini se, bio psihički neopterećen.
Ni u kojem dijelu moga zapetljanog mozga jučer se nisu pojavile slike rata. Valjda sam zadovoljan što sam s vama podijelio Bitku za Mašićku Šagovinu. Što sam, eto, napokon napisao samo okvirnu filmsku priču o tom izuzetnom pothvatu naše vojske, još u prosincu 1991. godine. Izbacio sam iz sebe dio svojih ratnih frustracija. Nekako mi je lakše.
NEMA LOGIKE
Međutim, valja me i razumijeti. O, jako dobro znam da je rat završio prije deset godina. Ali kad mi mjesta, gradovi, šume i puteljci kojim prolazim vrate sve ono što sam proživio, hoćeš/nećeš, prisjetiš se ljudi, događaja, straha, smrti, očaja, suza, rana... i sjena, sjena, sjena... mladića koje sam poznavao i koji su, eto, mrtvi. Poginuli su, a da gotovo nisu ni osjetili život.
I umjesto da oni svjedoče o meni, starcu kojem je već došlo vrijeme za konačno zbogom, taj starac svjedoči o tim herojskim mladićima.
Nema tu logike.
OKUČANI
Nema veze, što je tu je.
Nastavih svoje hodanje u pravcu Okučana i Stare Gradiške. Ponovo prolazim kroz Kovačevac, Mašić, Medare, Trnave, a zatim kroz Smrtić, Gornje Bogičevce i Kosovac ulazim u Okučane.
Sjećam se Okučana neposredno poslije bljeskovitog Bljeska.
Sjeo sam u kola, zajedno s tadašnjom ženom Kamelijom i tek sedmomjesečnom, Unom i otišao u slobodne Okučane na kavu i pivce. Provozao sam Unu u dječjim kolicima glavnom ulicom, pa smo svratili na kavu u jedini otvoreni lokal. Bio je vruć svibanjski dan, ljudi su okolo hodali euforično. Znate ono: napokon!
Svi su bili sretni da nisu znali što da rade od sreće.
I eto me jučer u istome mjestu. Izgleda sasvim drukčije. Srušena crkva je ponovo sagrađena. Ono što me posebno oduševljava, pravoslavna crkva nije srušena. Nalazi se u neposrednoj blizini katoličke crkve, pa sam ih nastojao snimiti kako stoje, onako, jedna pokraj druge.
Život teče, čini se, normalno. Teškoće kojim se susreće stanovništvo Okučana iste su kao i svih ostalih građana Lijepe naše. Malo posla, nezaposlenost, skup život...
ČUDAN LOVAČKI ČOBANAC ZMIJOLJUBACA
Iz Okučana krećem preko Dubovca i Novog Varoša, te cestom kroz Prašnik, pičim u Staru Gradišku.
A kad sam već kod Prašnika da ispričam i ovu priču:
U toj smo prelijepoj prašumi imali, 1991/95 jednu vojnu postrojbu koju smo nazvali zmijoljupci. Ne bojte se, neće biti priče o ratu, nego o zmijama. Lijepim, elegantnim vitkicama - riđovkama. Naime, u toj je šumi Pliva uzgajala zmije za medicinske potrebe. Znate, otrov itd. Budući da je rat stigao i na farmu zmija, ove su se nekontrolirano razmnožile, pa su se raširile cijelim krajem. Sjećam se da ih je bilo čak i u Novoj Gradiškoj, a da ne spominjem sva ostala mjesta oko Prašnika. Naši momci morali su se čuvati i zmija, ne samo ratnih opasnosti.
Često su zabavljali i hvatali zmije, a jednom su ih pripremili kao hranu. U jedinici su imali pravog kuharskog majstora, pa je ovaj zmije pripremio tako da su bile vrlo ukusne. Kad sam jednom bio u Prašniku, klopao sam lovački čobanac koji su mi ponudili. I, mogu reći, bio je vrlo ukusan. Poslije su mi rekli da je u čobancu, osim srnetine i veprovine, bilo i komada riđovki.
Šutio sam, ali otad sam vrlo oprezan kad klopam ponuđenu hranu. Jest da je sve bilo čista petica, ali saznanje da sam papao meso neke ljute otrovnice, e, to mi se nije svidjelo.
ZATVORSKI TURIZAM
Stara Gradiška okružena je Savom, Donjim Varošom, Uskocima i Gornji Varošom. Na drugoj je obali grad Bosanska Gradiška.
Da nije bilo djece, činilo bi mi se da je Stara Gradiška prilično pusto mjesto. Nekad je ovdje bio razvijen zatvorski turizam, pa je malo današnjih hrvatskih političara koji nisu koristili usluge starog i vrlo neudobnog zatvora. Kad bi neki od njih bio dovezen ovamo, ostajao bi najmanje godinu dana.
U sam mi se zatvor nije išlo.
Naime, zatvor je zatvoren.
Nije mi se dalo razgledati zatvorske ćelije u kojima su dio života proveli Mesić, Perica, Budiša..., ali i mnogi drugi hrvatski političari u razdoblju 1941./45.
HOTEL ZATVOR CONTINENTAL
Svratio sam u negdašnju staru tvrđavu, u kojoj je za Drugog svjetskog rata bio smješten logor.
Tvrđava je vrlo zapuštena, što mi se nije svidjelo. Naime, tvrđava je spomenik kulture, pa bi bio red da se o tom spomeniku vodi računa. Tim više što je na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Tvrđava bi mogla biti i turističko odredište, možda neka vrst hotela. Štoviše, ja bih i zgradu zatvora pretvorio u hotel. Hotel bi se zvao Zatvor Continental. U nj bi, siguran sam, dolazili brojni lovci. Prašnik je vrlo bogato lovište. U šumama Prašnika svoj bi interes našli mnogi ljubitelji prirode. Zar nije fora: probudite se, recimo, u sobi u kojoj je nekad robovao današnji hrvatski predsjednik. Okupate se, doručkujete, a potom vas hotelski kombi ili autobus odveze u Prašnik. Tamo uživate u prohodnoj i neprohodnoj prašumi, ručate na nekoj od livada (možda čak i lovački čobanac sa srnećim, veprovim, jelenskim i riđovkinim mesom).
DJECA SU ČUĐENJE U SVIJETU
U Staroj Gradiškoj upoznao sam mnoštvo djece. Naravno, nisu znali tko sam. Najprije su se zanimali za moj šćap, a kad sam im objasnio ulogu i svrhu šćapa u mome hodanju, zamolili su me da ih fotografiram i slike objavim na ovoj adresi. Neki od klinaca imaju kompjutore i Internet. Kažu da će potražiti fotose i otprintati ih onoj djeci koji još nemaju kompjutore.
Djeca su zaista radost Života. Ili, ako hoćete - djeca su čuđenje u svijetu.
Dok sam razgovarao s djecom, pristupio nam je Velimir Paušić, mladi službenik iz Starogradiške općine. I njemu sam sve objasnio. Velimir očito voli svoj gradić. Premda je morao žuriti u Novu Gradišku na neki poslovni sastanak, odveo me do Općine i podario mi knjižicu i rukopise sa svim povijesnim podacima o tom starom gradiću na Savi.
Poslije me presreo Stjepan Margaletić u automobilu. Pitao me što sam to fotografirao, a kad sam mu objasnio, rado mi je pozirao u automobilu.
U ZAGREB PO ZIMSKU OPREMU
Prošetao sam kroz Uskoke, uživao u kozjem meketanju, tišini Save i ljepoti obale.
A o svemu tome ću pisati ovih dana.
Danas idem u Davor, rodno mjesto Matije Antuna Reljkovića, i ponovo u Batrinu. Time ću završiti putovanje i Brodsko-posavskom županijom i ulazim u Požeško slavonsku.
Prije toga moram u Zagreb po zimsku odjeću. Sve mi je hladnije, a zima još nije ni počela.
A tekst, evo, šaljem iz Davora, Reljkovićeva Svinjara.
|
- 14:47 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
