| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
TADIJI ZA STOTI ROĐENDAN
Kad nikog od nas više ne bude
Sjat će sunce nad oranicama...
Subotu, 29. listopada 2005. godine, posvetio sam svome malom privatnom izletu. Ujutro sam se spakirao i krenuo put Rastušja, rodnom selu Dragutina Tadijanovića, hrvatskoga pjesničkog barda i čovjeka koji je jučer, 4. studenoga proslavio stotu godinu života.
UVIJEK DUŽIM PUTEM
Uputio sam se prema Tadijinu Rastušju sa zapadne strane. Nije mi se išlo izravno samo zato što sam htio proći kroz Brodsko Vinogorje, brežuljkast dio iznad Slavonskoga Broda pun vinograda, klijeti i vikendica.
Zato se put odužio. Tako sam propustio prigodu da samog Tadiju susretnem u obnovljenoj rodnoj kući.
Naime, Tadija se vraćao iz Vinkovaca, pa je svratio i do nećakinje Marije i njena sina Mije Bilobrka. Marija je kćerka Kate Bjelobrk, rođene Tadijanović, jedini pravi Tadijin rod, premda u Rastušju ima više Tadijanovića. Međutim oni nisu u izravnoj rodbinskoj vezi s vrsnim pjesnikom.
Na tom okolišnom putu lijepog i sunčanog subotnjeg jutra bavio sam se traženjem sočnih jesenskih jabuka i krušaka. Ili poneki zaboravljen grozd. Neki su me ljudi prepoznavali, pa sam se i s njima zadržao u neobveznom razgovoru.
Tako me, primjerice, prodavač ukrasa i cvijeća za groblje prepoznao i zaustavio. Štoviše, svome je malehnom sinu objasnio tko je didač, to jest ja.
ČAVLIČKI KRAJ
Cesta prema Rastušju počinje od Čavličkog kraja. Čavlički kraj je vrlo duga ulica. Nazvana je po prvim doseljenicima u taj dio Brodskog vinogorja, nekoj obitelji Čavić.
U životu se događaju razne nepredviđene stvari. Tako sam točno ispred prve kuće u Čavličkom kraju upitao šarmantnog gospodina, nešto mlađeg od mene jesam li se uputio u pravom smjeru, a pravi je smjer Tadijina kuća.
Poslije sam saznao da je gospodin vlasnik kuće broj 1.
E, sad! Gospodin se zove Petar Štažić, ako sam dobro zapisao. Unuk je Žavirija Štažića, Tadijina vršnjaka i školskoga druga. Žavirije je išao s Tadijom u osnovnu školu i, dolje, u brodsku gimnaziju. Živarije je pisao knjige za djecu. Petar kaže da je odavno umro i da je Tadija jedini koji je nadživio cijelu generaciju i mnogu djecu, pa čak i unuke generacije 1905. godine.
Čavlički kraj je lijepo uređena ulica koja se blago uspinje prema okrugljačkim brežuljcima. Kuće su nove itd. Cesta je prilično prometna budući da vodi prema Našicama, preko Rastušja i Podcrkavlja.
TADIJINA ZLATNA ŽITA
I, točno gdje završava Čavlički kraj, a time i granice Slavonskoga Broda, počinje Rastušje. Najprije stidljivo. Gdjegdje koja kućica na zavojitoj cesti. S desne strane ceste je nizija, a s lijeve šumoviti brežuljak. Među kućama i drugim obilježjima tražim svjedoke Tadijina rođenja. Našao sam samo jednu kuću na kojoj piše da je izgrađena 1920. godine, dakle u doba kad je Tadija imao petnaest godina i potiho ulazio u pubertet i pjesnički svijet. Za ono doba kuća je bila poprilično raskošna.
Inače, Rastušje je prilično siromašan kraj. Ravnice su dolje.
Dolje su Tadijina zlatna žita.
Tek sad mi je jasno zašto se Tadija služio tom metaforom. Zlatna žita. Promatrano iz Rastušja prema niziji, polja pšenice mogla su, mlađahnome budućem pjesniku, sličiti zlatu.
I po boji i po želji.
Kad nešto nemaš, onda je to što nemaš ravno zlatu.
U tom kontekstu primjećujem i prikolicu traktora punu klipova kukuruza. Valjda pod dojmom Tadijina zlatna žita, meni su se ti klipovi kukuruza odjednom pretvorili u klipove zlata koje vlasnik sprema u trezor, to jest hambar.
ŠTO SE ZBIVALO ŠEST DANA PRIJE TADIJINA ROĐENJA?
Kod donekle obnovljene Crkve svetog Vida počinje sokak, s lijeve strane ceste, a na kraju tog sokaka je Tadijina kuća. Posljednja u sokaku. Iza nje nema više ni jedne kuće. Ispred same kuće, iznad ceste sokaka, stoji davni bunar, pokraj kojega prolazi puteljak koji vodi groblju.
Naravno, stara je kuća obnovljena. U dvorištu Tadijina djetinjstva ostao je samo mali drveni hambar, a i on je izgrađen 1911. godine, kad je Tadija imao šest godina.
Pokušao sam zamisliti kuću i dvorište prije stotinu godina. Kao, za nekoliko dana, prije tih sto godina, Tadijina majka trebala je roditi. Zima je pred vratima. Buduća majka možda bijelo platno tka ili takvo što? Možda je brisala jabuke i spremala ih u trap pokraj krumpira i drugog voća i povrća, kao vitaminski dodatak zimskoj ishrani?
Bilo kako bilo, siguran sam da je polako pripremala odjeću za svoje buduće dijete, ni ne sluteći da će roditi pjesnika.
Tadijin tata je vjerojatno cijepao drva za zimu, upravo kao što to, ove subote stotinu godina poslije, čini Mijo Bjelobrk. Samo što se Mijo ne služi sjekirom, nego motornom pilom.
Možda je i dan bio ovako sunčan i lijep. Po dvorištu, koje nije bilo ovako uredno, koke su nervozno čeprkale tražeći poneko izgubljeno zlatno zrno ili neko drugo sjeme. Svinje su rovale u obližnjem šumarku, nastojeći što spremnije dočekati dan svinjokolje. Kravica je pasla pokraj potočića malenog. Dalje, uz prašni ili blatni put, kako hoćete, zrele su jabuke čekale da ih netko pokupi ili ubere.
JEDNA RUŽA ZA JEDNO STOLJEĆE
Mogao bih još pretpostavljati o tom danu koliko god hoćete. Mislim da je i ovo dovoljno da sami stvorite sliku o vremenu prije stotinu godina, kad su u negdašnjoj pjesnikovoj kući očekivali prinovu.
Bijah bio žedan, pa sam zamolio gospođu Mariju, lijepu i pristalu ženu, malo vode iz bunara.
Malo vode iz bunara iz kojeg je i Tadija pio!
- E, moj gospodine, kaže mi Marija, tog bunara više nema. On je bio iza kuće, tamo gdje moj sin sad priprema drva za zimu. Kad smo bunar kopali ovdje gdje je sad, ispred kuće, pjesnik se bunio. Htio je da sve ostane onako kako je bilo. Ali više ništa nije onako kako je bilo. Niti tako može biti.
Svejedno, popio sam tri velike čaše vode. Gospođa Marija me počastila pravom domaćom orahnjačom, a za put mi je donijela zelene jesenske jabuke, malkice kiselkaste, upravo onakve kakve volim. Pitao sam je jesu li to jabuke od one vrste iz Tadijina djetinjstva, na što mi je potvrdno odgovorila. Kao ovdje su te jabuke najčešće.
Kad sam odlazio, na bunar sam ostavio mirisnu ružičastu ružu.
Jedna ruža, jedno stoljeće.
Možda bi netko drugi ostavio grančicu jelke, kao simbol za Tadijinu Jelu? Ne znam, ja sam mislio da je primjerenija ruža. (Ruža u haustoru, oprostite - na bunaru.)
Zatim sam se uzverao stazom do groblja i posjetio lijepo uređen grob Tadijinih roditelja.
Evo, Tadija, ovo ti je moja čestitka za rođendan.
Sad kad su fanfare utišale i kad je jedna sretna žena, točno prije stotinu godina, svoje malo dijete privila na bujna majčina prsa.
|
- 08:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
