| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
UTORAK: PRIJE PODNE
Jučerašnji dan bio je pun događaja, pa sam ga podijelio na Utorak prije podne i Utorak poslije podne.
Zapravo to su dvije različite cjeline, pa ih valja razdvojiti sa dva posebna teksta.
Pukao bih kao zrela dinja kad ne bih rekao ovo: Ured gradonačelnika Davora Miličevića radi kao najpreciznija švicarska urica. Pritom nastoje ostati što više po strani. Gradonačelnik mi je rekao da fotografiram što više Županju kako bi Blogeri mogli vidjeti kojem je lijepom gradu on gradonačelnik. Potom mi je rekao da ima previše posla, ali je pritom organizirao sve da mi boravak u njegovu gradu bude što raznovrsniji i ugodniji, tako da sam se osjećao kao neobično važna osoba.
Krenimo redom i osjećajte se ugodno i važno, upravo onako kako sam se ja osjećao.
NAJSUVENIR ŽUPANJE
U Gradskom poglavarstvu priređena je izložba mogućih županjskih suvenira. Naravno, u organizaciji grada i gradske Turističke zajednice. A u gradu turizam vodi Mirko Bačić – Dizna. Sposoban i nenametljiv direktor Turističke zajednice. Kad sam ga pitao što mu u imenu znači ono Dizna, rekao je da mu je to nadimak i da ga više Županjaca znaju kao Diznu, nego kao Mirka Bačića.
U jednu veliku prostoriju Gradske vijećnice dopremio je makete kuće, kućice, pušnice (s pravim kulenom unutra), kočije, kola, trupaca, različitih boca za vino i rakiju, čaša, dijelova autentične odjeće, narukvica, ogrlica i haljina izvezenih u zlatu.
Juliere, La Woomenice, Bridge i ostale blogoreske kraljice i princeze skrenite pogled samo na ovu sjajnu haljinu. Sve je to ručna izrada, sve izvezeno u zlatu s raznim motivima. I sve to stoji svega desetak tisuća kuna. A da bi se izradila takva haljina treba pet mjeseci rada.
Htio sam o tome razgovarati s Mirkom Bačićem – Diznom, ali i on je, kao gradonačelnik i tajnik grada vrlo skroman. Kaže da je bolje da razgovaram sa snašom koji izrađuje te suvenire, nego s njim. Uopće, na izložbu je doveo one za koje je smatrao da mogu više reći od njega o temama koje me zanimaju.
ZLATNA VEZILJA SNAŠA-KATA
Kata Dominković je snaša iz Štitara. Specijalizirala se za izradu svih mogućih suvenira vezenih zlatom. A to znači da izrađuje nošnje, ogrlice, narukvice, haljine, slike, boce, rupce, marame... sve, sve što je moguće izvesti zlatnim vezom. Na ovu izložbu donijela je narukvicu, ogrlicu, flašu, haljinu i pregaču. Posjetiteljice izložbe najviše su se zadržavale upravo kod njenih ogrlica i narukvica, raspitujući se za cijenu. Iskreno, i mene je zanimalo koliko koštaju ti raskošni suveniri. Kad sam Katu upitao za cijenu, rekla mi je da ogrlica stoji 200, a narukvica 100 kuna. A obje izgladaju toliko bogato i raskošno, da sam mislio da vrijede trostruko više nego što mi je rekla.
Snaša-Kata vezenjem se bavi od svoje šesnaeste godine, otkad se udala. Kao svaka mlada žena htjela je svome mužu što ljepše izgledati pa je sama sebi počela vesti sve vrste odjeće. To je radila toliko dobro da su i njene prije htjele imati nešto od onoga što je tako vješto vezla. Naravno, vezla je nošnje i za različite KUD-ove.
Ako vas zanima nešto od onoga što veze, možete joj se javiti u Štitar. Samo za Blogerice i Blogere koji ne znaju što bi poklonili svojim draganama, dala mi je adresu: Kata Dominković, Bana Jelačića 36, Štitar-Županja.
SAVSKA OBALA
Dok je Mirko Bačić uređivao izložbenu prostoriju, a tajnik grada Vladimir Marošević sve to nenametljivo nadgledao, ja sam se uputio na obalu Save, udaljenu svega petstotinjak metara. Htio sam pogledati županjsku luku koja se ovih dana uređuje. Sava je mirno tekla. Nešto niže od Muzeja grada Županje, negdašne lučke kapetanije, sidreni su neki brodovi. Radnici uređuju obalu.
Sve to izgleda nevjerojatno veličanstveno i mistično. Uzvodno i nizvodno diže se nad Savom i bosanskim šumama meka magla, koja šarolikim jesenskim bojama daju nevjerojatnu mekoću. Osjećao sam da svu tu jesensku raskoš mogu prstima opipati.
Palo mi je napamet da bi nasip uza Savu valjalo urediti kao jedno dugo šetalište i biciklističku stazu. Zapravo, obalu Save, na cijelom njenom toku, urediti kao veliko šetalište i vrlo dugu biciklističku stazu.
Kad sam to rekao Dizni, odgovorio je da su u Županji o tome već mislili. Rado bi uredili obalu kao šetalište i biciklističku stazu. I ne samo obalu, nego bi i područje goleme Spačve valjalo prošarati biciklističkim stazama.
- Mogli biste vi na Blogu potaknuti tu akciju. Zamislite samo koliko bi na obalama bilo šetača, koliko bi se biciklista družilo diljem obale. A sve to nije ni skupo. Nasip je gotov, valja ga samo urediti i prilagoditi vremenu u kojem živimo, rekao mi je Mirko Bačić.
MESARSKI AS
Dizna me je upoznao i s mesarom Ilijom Jelavićem. Ilija je donio Na izložbu kulin za maketu pušnice. Kulin je malen, tako da su ga lako smjestili u maketu. Ilija toliko voli Žuapanju da svaku akciju grada i materijalno pomaže, pa se može reći da je on prvo sponzor, pa tek onda mesar.
Ilija Jelavić vlasnik je mesnica As. Ima šesnaest zaposlenih radnika, godišnju proizvodnju u vrijednost 5-6 milijuna kuna i jedan je od onih mesara koji nastoji promovirati program autohtonih slavonskih mesnih specijaliteta. Za sebe kaže da je najveći među sitnijim proizvođačima.
Zanimalo me je kako zamišlja zaštitu autohtonosti slavonskih suhomesnatih specijaliteta? Je li to uopće moguće?
- Naravno da je moguće! Nije to tako komplicirano kako mislite. Valja samo kontrolirati proizvodnju svinja i to od parenja, hranjena i klanja. Sve bi se to kontroliralo iz jednog središta, pa bi bilo nemoguće, recimo, praviti slavonske specijalitete od svinjetine koja nije ovdje kontrolirana, to jest od uvozne. Tako je moguće okrupniti proizvodnju, jer sada proizvodimo premalo, pa smo kao takvi neozbiljni, kaže Jelavić.
POLICAJAC
Potom me je Dizna upoznao sa županjskim kontakt-policajcem Franjom Škegrom. O Franji su već pisali drugi mediji. Naime, postao je poznat kao policajac koji je nepoznatim Talijanima posudio 100 eura. Neki je mladi talijanski par ljetovao na našem Jadranu. Onda su se autom uputili u Italiju, ali čini se kao što ja idem iz Zagreba u Zagreb, okolo. I tako su zalutali na našim cestama i našli se u Županji sa svega nekoliko eura u džepu i praznim rezervoarom benzina. Naravno, zaustavili su kontrakt policajca. Imali su karticu Bolonjske banke, ali s tom karticom nisu mogli dići nigdje pare. Zato im je Škegro dao 100 eura, jer im je to bilo dostatno da stignu do Bologne, kupio im autokartu i objasnio kako će najbrže stići kući.
Nakon nekoliko dana poštar mu je donio 120 eura, i paket talijanskih specijaliteta.
Međutim, mene je Škegro oduševio informatičkom pismenošću. I željom da što više nauči. Kad je vidio što sve imam u kompjutoru, zamolio me da mu neke stvari poklonim. Ah, mene uopće ne treba moliti. Začas sam mu presnimio pedesetak megabajta različitih materijala, od rijetkih knjiga, do nekih antologija poezije, Biblije, Kurana, stručnih tekstova, pravnih dokumenata itd.
Dok smo sjedili i razgovarali, Šegro me je podučavao kako da na kompjutoru koristim koji program. Sve to radi s nevjerojatnom lakoćom, tako da sam na trenutak pomislio da mi je laptopić naglo oživio. Naravno, nisam ništa upamtio.
KONJI RAZIGRANI
Iznenadio sam se kad mi je tajnik Vladimir Marošević rekao da su za mene organizirali specijalno iznenađenje. Nije mi rekao o čemu je riječ, nego me uputio u Muzej grada na obali Save.
A tamo su me čekali konjanici na dva zelenka i jednom doratu.
Konjanike je predvodio Vinko Filipović, predsjednik konjogojske udruge Županje.
Županjci, naime vole konje. Toliko da mnogi doma u štalama drže rasne lipicance i arapske konje. U njima je ostao duh starih graničara, a graničar bez konja nije nikakav graničar. Naravno, konje koriste samo za jahanje ili vožnju kočijama. Tako održavaju običaje graničara. Kad sam te momke vidio na konjima, odmah mi je palo napamet da bi se uz biciklističku i pješačku stazu uz obalu Save mogle urediti i jahaće staze. Naravno, to sam odšutio. Uredno sam fotografirao Vinka Filipovića, Josipa Krznarića i Ivana Filipovića na konjima.
I dok su oni gizdavo jahali prema Gradskoj vijećnici, ja sam manje gizdavo pješašio za njima.
Ne trebam posebno naglašavati da su mnogi Županjci zastali u svakodnevnom poslu i s divljenjem gledali i konje i jahače.
OTVORENJE IZLOŽBE
U Vijećnicu sam stigao točno na početak otvaranja izložbe za županjski suvenir. Tu sam zatekao Vinkovačku TV kako snimaju sve izložke.
Gosti na izložbi su znatiželjno razgledali svaki izloženi predmet.
Dakako, nisu se mogli složiti kojem bi od izloženih radova trebao pripasti titula županjskog najsuvenira.
Netko je predložio da svi izloženi predmeti budu proglašeni kao pobjednici, jer nitko nije mogao jedan predmet posebno izdvojiti.
Zadovoljstvo uspjelom izložbom nisu krili ni gradonačelnik Davor Miličević, ni Mirko Bačić – Dizna.
Vinkovačka televizija intervjuirala je gradonačelnika, ali teško su mu izvlačili riječi iz usta. Na pitanja odgovara vrlo kratko i informativno. Ne razvlači rečenice. Sažima ih i oblikuje u glavi. Pa su pitanja puno duža od odgovora. Tom se čovjeku ne da vrijeme gubiti nepotrebno. Sve rješava brzo, bez nepotrebnih komplikacija i bez patetike.
Zato sam u Županji o njemu slušao samo komplimente.
KOČIJA PODNE KRASI
Točno u dvanaest, Vladimir Marošević mi je diskretno prišapnuo da me ispred Vijećnice čekaju neke dame i mladići.
Mislio sam da mi je Stanko Prepunić priredio neko iznenađenje, ali nije.
Ispred zgrade Poglavarstva čekala me kočija. Sa dva zelenka, dvije lijepe i mlade snaše, Antonija Krznarić i Martina Filipović, i dva mlada Šokca, Josipom Krznarićem i Ivanom Filipovićem.
Grad ih je unajmio samo zato da bi Blogeri mogli vidjeti kako se ovdje može lijepo zabaviti.
- A tek zimi, kaže mi Dizna. Sjednete na velike sanjke koje vuku dva rasna lipicanca, naravno s praporcima, i provozate se bjelinom Spačvanskih šuma ili savskih obala. Ili nepreglednim poljima. Prema Bošnjacima ili Štitaru. Svejedno. Još ako je uz vas neka topla snaša, naši vrsni i mrsni suhomesnati specijaliteti, kuhano vino ili rakija, ma što će ti što bolje!
A kad sam sjeo da se odmorim i sredim dojmove, eto ti Ivana Miličića – Rovaka i Stanka Repunića.
- Diži se, ljenčino, rekoše, idemo u šumu!
To je drugi dio ove priče. Koji ću tek napisati.
|
- 08:11 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
