| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
S PRIJATELJIMA U GUNJI
Gunja je lijepo mjesto, tridesetak kilometara udaljena od Županje.
S južne je strane Sava i granica s Bosnom i Hercegovinom, a na sjevernoj strani jedna od naših najljepših šuma, Spačva. U plodnoj posavskoj ravnici okružuju je naselja: na zapadu - Posavski Podgajci i Rajevo selo; na istoku su Đurići, Račinovci i Jamena; sjeverno i sjeverno-istočno su Drenovci, Vrbanja, Soljani, Strošinci. A tek tamo iza Spačve su Lipovac, Podgrade, Donje Novo Selo, Nijemci, Komletinci, Otok itd.
AMAZONA D.O.O. I GAZDA KURTOVIĆ
Na samom ulazu u Gunju, kad idete iz Županje, stoji nekoliko zgrada. Na njima piše: Amazona, d.o.o. Gunja. Vlasnik i direktor tvornice moj je dobar prijatelj Haso Kurtović. Čudna je njegova sudbina. Najprije je dobro radio u jednom bosanskom poduzeću koje ga je slabo plaćalo. Zatim se zaposlio u drugom poduzeću u Vinkovcima koje ga je dobro plaćalo, ali ne previše dugo.
Zato sa Haso odlučio da stvori svoje poduzeće koje će dobro raditi i koje će svoje radnike dobro plaćati.
I tako je nastala Amazona. Tvornica namještaja.
Sad Amazona zapošljava 30 radnika + pet na određeno vrijeme. Zapošljavao bi Haso i više, kad bi mogao prodanu robu naplatiti.
- Nekad je ovdje radilo pedeset ljudi. I sve što smo proizveli – prodali bismo. Prodali jesmo, ali naplatili nismo. Zato sam odlučio izvršiti selekciju kupaca. Prodajem samo onima koji pošteno plaćaju.
Dok prolazimo pogonima, pitam ga koliko plaća radnike.
- Plaćam ih dobro, ali ne dovoljno dobro. Oni razumiju da su vremena teška. Uglavnom se držimo hrvatskoga prosjeka. Naravno, plaće su redovne. Nema besplatnog ili rada na povjerenje. Znaš ono: samo ti radi, ja imam nekih problema, ali dođem ti lovu.
Kažem da mu izložbeni salon baš i ne izgleda reprezentativno.
- A što mogu, kaže. Sve što proizvedem odmah ode. Ja kompletiram izložbeni salon i dok nešto odem u kuću, eto ti mušterija i sve odnesu. I tako iz dana u dan.
U kući, koja ima svoj privatni dio, su i kancelarije. Haso je opremljen modernom tehnologijom. Sve se obrađuje kompjutorima. Njegovo geslo je: ono što možeš učiniti danas, učini to već jučer.
Živi sa ženom, dvoje djece i unukom. U poduzeću su zaposleni žena, sin i snaha, a i kćerka često pomaže, premda još ode u školu.
Upoznao sam mu i sina Sadana, mladića koji je informatički toliko pismen da me oduševio. Imao sam nekih problema s kompjutorom i Sadan ih je začas sredio. (Dario, momak je čista petica!)
Kurtović me proveo imanjem.
Budući da voli samoću, napravio si je u dnu imanja drvenu kućicu u kojoj voli provoditi predvečerja. A kad je već kućica tu, sagradio si je i mali bazen. Nek se nađe za vrućina, kaže.
- Ma znaš, kaže mi na oproštaju, važno je da je čovjek zdrav. Kad si zdrav imaš sve. A kad si bolestan moraš se ubiti radeći da bi podišao bolesti. Skupa je bolest, brate moj. Eto, hvala bogu, ja sam zdrav.
DIVANITI S IMAMOM
Drugi prijatelj kojeg sam posjetio u Gunji je ovdašnji imam, Idriz Bešić. On stanuje u kući koja je u sklopu džamije. Prve džamije izgrađene u Hrvatskoj. Džamija je izgrađena 1969. godine, uz odobrenje ondašnjih vlasti, budući da u Gunji živi gotovo 50 % stanovništva islamske vjeroispovijesti. Nedaleko od džamije je crkva. I, baš ih je lijepo vidjeti, jednu uz drugu. Crkvena zvona i molitva mujezina izmjenju se u pravilnim razmacima i to nikome ne smeta, a mene, nevjernika, oduševljava.
Vrijeme je ramazana. Muslimani tada poste, pa sam, poštujući običaje, odbio sve što mi je gostoljubivi domaćin ponudio.
Idriz mi pokazuje skromnu i urednu unutrašnjost džamije. Oko džamije je gradilište, jer se ovdje gradi islamsko vjersko i kulturno središte.
Pitam imama otkad muslimani žive u Gunji, a on mi kaže da će uskoro biti gotovo stotinu godina. Bit će i više, jer su još iz davnina ovamo dolazili raditi brojni Bošnjaci islamske vjeroispovijesti. Bilo kako bilo, žive u složnoj zajednici s katolicima.
Imam se hvali urednom bibliotekom. I ja sam se pohvalio onime što imam pospremljeno u memoriji kompjutora. Kad je vidio što sve imam, zamolio me da mu nekoliko stvavi poklonim. Naravno, ja volim širiti znanje, pa sam mu presnimio blizu tridesetak megabajta različitih tekstova i studija.
S Idrizom je lijepo sjediti i divaniti. Priča mirno i razložno. Prilično je obrazovan i širokogrud. Poštuje i priznaje različitosti. Hvali se da je Gunja prvo mjesto koje je uvelo islamski vjeronauk u ovdašnje škole.
Sjedili bismo mi i pričali sve do noći, ali Idriz Bešić morao je u Vinkovce na iftar jednoj tamošnjoj muslimanskoj obitelji. Iftar je ramazanska večera u prvi sumrak, kad završava dnevni post.
Pozvao je i mene. Bijah preumoran i preslab, pa sam se radije odazvao zovu kreveta.
|
- 08:38 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
