| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
ŠETNJA VINKOVCIMA
U Vinkovcima, na obali Bosuta, živjelo se, vjerujem veselo, još u neolitu.
U doba Rimljana ovdje se živjelo u velikom gradu, poznatom kao Colonia Aurelia Cibalae.
U srednjem vijeku na ruševinama Cibalae razvilo se naselje nazvano Sveti Ilija.
Današnje ime spominje se u dokumentima od 1697. godine.
SJENE PROŠLOSTI
Koliko god ga tijekom milenija rušili, grad se poput feniksa dizao iz pepela, još ljepši, još gordiji, još veseliji. Takav je i danas, premda još vida teške rane nastale u nedavnoj žestokoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Naravno da su agresori ovdje morali stati, jer Vinkovce je nemoguće osvojiti silom.
Zato se valja najprije pokloniti sjenama povijesti.
A u Vinkovcima gdje god da stanete, kao da vas veselo pozdravljaju negdašnji stanovnici, tamo od Valentinijana i Valensa, rimskih careva rođenih Vinkovčana, do oba Reljkovića, oba Kozarca, Švagelja, Tomičića, Vladimira Kovačića, Kučere, Andrije Štampara, Ferde Šišića, Julije Domac, Josipa Runjanina, Slavka Jankovića, Vanje Radauša, Alojzije Ulman, Alberta Kinerta, Branka Ružića, Rudolfa Sremca, Vanje Dracha, Nade Subotić, Ive Ficija, Mate Ergovića, Ive Gregurovića i brojnih drugih.
Napokon, slavni hrvatski ban barun Josip Šokčević rođeni je Vinkovčanin. Nakon što je postao ban posjetio je rodni grad, a Vinkovčani mu tada spjevaše ovu pjesmicu:
Dobro došo Šokčeviću Bane!
Dobro došo i u naše strane!
Al ne samo naše, već i svoje,
Gdi bo i' miesto koliebke Tvoje...
O!
Meni je nemoguće Vinkovce sažeti u nekoliko redaka. A i čemu da se trudim, kad je to već odavno učinio vinkovački pjesnik Ante Kovač u zanimljivom sonetu, kojemu je dao naslov O! Pa evo, uživajte u Kovačevim Vinkovcima:
O, prpošne vigarice naše,
O, rasipne Kosorove žene,
O, Jozine namiguše snaše,
O, to lice Kozarčeve Tene!
O, sokače Đuke Begovića,
O, biroši Bertićeva pera,
O, sličice popa Lovretića,
O, rasapi i tjeranje kera!
O, dukati, o zdrava valuto,
O, kuleni, o, šunke i svinje,
O, šljivici, bostani i dinje!
O, rakijo, tko te ne bi guto,
O, egede i razbite flaše,
O, veselo umiranje naše!
VINKOVAČKE JESENI
Budući da je jesen doba kad se sabiru rezultati poljoprivrednih radova, nije ni čudo da je jesen najveselije doba.
Zato je jesen je doba brojnih običaja. Svi su ti običaji sažeti u godišnjoj priredbi – Vinkovačke jeseni.
Svojedobno sam napisao nekoliko scenarija za Vinkovačke jeseni, pa znam o čemu govorim. Kad kroz Vinkovce prolazi svečana kolona Vinkovačkih jeseni, u kojoj sudjeluju i brojni KUD-ovi, sve što je u Vinkovcima pokretno, od male djece do staraca na štakama, izađe na ulicu da pozdravi tu svojevrsnu jesensku izložbu ljudskoga rada.
Ovdje se kaže – koliko si radio, toliko ćeš se veseliti.
Jer što više radiš, više ćeš imati, a što više imaš, bit ćer sretniji. A kad si sretan možeš se i veseliti.
JESENSKA
Dionizije Švagelj, ili dio nazije kako ga nazva Miro Mađer, sažeo je jesen u pjesmu koju je nazvao JESENSKA, a ja držim da je pjesma najljepša himna plodnoj slavonskoj ravnici i hljebu:
sve riječi
mirišu na voće
u kojem
zriju
samoće
i ljubav tiha u mraku
i zvuci se roje u zraku
igra je sunca i žena
stabala i sjena
tu
negdje
je
srce
hljeba
GALERIJE U KAFIĆIMA
Lijepo je vidjeti mnoštvo mladih na ulicama, uz Bosut, u parkovima. Doista bi se moglo reći da su Vinkovci grad mladih.
Ovdje su brojne škole, pa nije čudo što su ulicamo gizdavo prolaze veseli osnovci i prpošni srednjoškolci. Zato su Vinkovci grad mladih i umjetnosti.
Grad mladih i umjetnosti. Naime, ja sve gledam kroz kulturu. Pa i kroz kulturu druženja. Zato sam se iznenadio kad sam skužio da su brojni i vrlo uredni vinkovački kafići i svojevrsne likovne galerije. Sjedite, pijete svoju kavicu, razgovarate o svevu i svačemu, a pritom i uživate, jer vam vlasnici kafića omogućuju da oči odmarate u vedroj umjetnosti vinkovačkih likovnjaka. Kojih je ovdje, hvala Bogu, uvijek bilo i bit će!
- A gori li još ona lampa usrid Vinkovaca?, kao da čujem glas ljupke Juliere iz Rima.
- Gori, mila, gori.
- A hoće li noćas biti i poljubaca?
- E, poljubaca neće biti, barem što se mene tiče, mila.
|
- 07:33 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
