| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
NAJLJEPŠE JE BITI DIJETE U OSIJEKU
(Evo me, poslije 44 km hodanja, u maloj i ugodnoj sobi obiteljskog hotela Croatia u Đakovu. I, sve mi se čini da je vrag zišel z Bloga vun.)
(Tekst koji slijedi napisan jutros, 6. listopada u 4 sata. Neki je vrag pokvario Blog, pa tekst nisam mogao poslati.
Za Đakovo sam krenuo jutros u šest.
Sjedim u kafiću Dobra kapljica u Vuki. S obližnje crkve samo što nije otkucalo 11 sati.
Pokušavam ponovo poslati tekst, ali ponovo to nije moguće.
Koji se vrag događa s našim Blogom?)
Još sam vrlo umoran od jučerašnjeg dana. Đuro Balić moj ratni drug, proveo me je bentama, kanalima i cestama Baranje do Belog Manastira i natrag. Njegova je priča o Baranji čudesna i traži od mene punu koncentraciju.
A ja sam zaista umoran. Zato ću njegovu priču ispričati kad se malo odmorim, a to svakako neće biti danas, jer čim završim ovaj tekst hitam prema Đakovu.
A prije nego što odem iz ove ugodne sobe u osječkom hotelu Central, valja mi najprije ispričati barem dva jučerašnja događaja.
Prvi je svakako kros utrka osječkih osnovnih i srednjih škola na Hipodromu.
NATJECANJE OSJEČKIH KLINACA U KROSU
- Kad dođe do neophodnog kresanja proračuna na gradskoj razini, jer se negdje stjecajem okolnosti više potrošilo od planiranoga, kaže mi Darko Dumančić, stručni suradnik za sport u Gradskom poglavarstvu, onda se uvijek ostavljaju na miru ona sredstva koja su namijenjena sportu u školama. Za sport mladih uopće. U Osijeku i u Županiji. Grad u potpunosti financira sve. Od besplatnog klizanja, do isto tako besplatnog učenja plivanja, do raznih natjecanja između brojnih osječkih škola, kao što je i ovo. Imamo sreću da su osječki nastavnici tjelovježbe i izvrsni sportski animatori, pa je svako natjecanje masovno, isto kao što je ovo današnje.
A jučer se u Osijeku trčao kros. Sudjelovalo je više od tisuću klinaca, od onih najmanjih iz vrtića i osnovaca, do odraslijih klinaca, kao što su učenice i učenice viših razreda osnovnih škola i djevojke i mladići iz srednjih škola.
Osječki Hipodrom je jučer bio najradosnije mjesto u Osijeku. Sve je teklo kao po špagi, premda je natjecanje organiziralo svega nekolicina ljudi iz grada i, dakako svi oni brojni nastavnici, pravi sportski entuzijasti. Bilježim u notes: pazi, svakako moraš spomenuti tajnicu Udruge za sport, profesoricu Sandu Gašić, koja je, uvjerio sam se, neumorna. Sve, ama baš sve stigne i na sve misli.
Meni je bilo posebno gala. Darko Dumančić me najavio kao gosta grada Osijeka, ispričao kratku priču o mome hodanju, što su djeca pozdravila, čini mi se, iskrenim pljeskom. Zatim sam dijelio prave zlatne, srebrene i brončane medalje pobjednicama i pobjednicima u konkurenciji petog i šestog razreda osnovne škole. Osjećao sam se sjajno. Kao da sam Antun Tonči Vrdoljak na Olimpijskim igrama. Još i bolje. Pobjednicima sam poželio da im iste medalje podijeli i striček Tonči, inače osječki gimanzijalac, na pravim Olimpijskim igrama.
A Dumančiću i gospođi Gašić zahvaljujem što su mi omogućili da aktivno sudjelujem u ovom spektaklu. I preporučujem da podjelu medalja prati bilo koja glazba. Samo je to manjkalo da se stekne dojam pravih Olimpijskih igara.
Nakon što sam dao intervju za Slavonsku televiziju, klinci su me okružili i pitali me kako je hodati i jesam li bilo koga pobijedio u hodanju.
Rekao sam im da je hodati lijepo, a da svaki dan pobjeđujem samog sebe, jer sam sebi najveći protivnik i sportski prijatelj.
Kad sam ih upitao kako je u Osijeku, onda mi je jedna prvašica odgovorila:
- Poručujem djeci Hrvatske, ako su djeca, da odmah dođu u Osijek. Jer, najljepše je biti dijete u Osijeku.
Riječ da bih rekao.
PLIVAČ
Kad sam uz Dravu hitao do Hipodroma, primijetio sam čovjeka u vodi. Najprije pomislih da je neki od ribiča upao u hladnu Dravu i da se utaplja. I baš kad sam se spremao baciti mu svoj šćap, da se ne hvata za slamku, skužih da se čovjek kupa.
Jest da je bio sunčan dan, ali Drava je u ovo doba godine poprilično hladna.
Naravno, moj Sony Ericsson sam iskoči iz džepa i snimi nevjerojatan trenutak.
Pratio sam plivača do skele koja prevozi putnike u Zoološki vrt i Tvrđavicu. Kad sam ga htio fotnuti kako izlazi iz vode, zamolio me da to ne činim, jer se ne voli slikati. Tako je na mojim fotkama ostao u vodi, premda vas uvjeravam da je izašao van i upoznao se sa mnom.
Tako sam saznao da je listopadski kupač u Dravi moja generacija. Rođen je u Bosanskoj Kostajnici, a plivanjem se bavi iz zdravstvenih razloga. Pritom mu ne smeta čak ni snijeg. Štoviše, više mu godi hladna od tople vode.
Eh, što sve čovjek ne radi zbog zdravlja!
A sad lijepo put pod noge. Pravac – Čepin – Vuka – Đakovo.
|
- 16:28 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
