| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
GOSPA OD ALJMAŠA
Budući da sam prvi put u Aljmašu, Ivica Vrkić vodi me malim mjestom na Dunavu, glasovitom po Gospi od Aljmaša, koje je se utočište u Aljmašu slavi punih 300 godina.
Aljmaš je nastradao u Domovinskom ratu. Još i sad mi pred očima stoji TV slika kako se aljmaško stanovništvo spašava brodom, jer se onda drukčije nije moglo.
Aljmaško svetište bilo je srušeno, a Gospu od Aljmaša spasio je Branimir Glavaš.
Dok šećemo mjestom, vidimo mlade kako igraju na cesti odbojku i nogomet.
U novu crkvu, koja baš i ne izgleda kao crkva, svakodnevno svraćaju hodočasnici, kako bi na izvorištu čuli priču od aljmaškoj Gospi.
PRIČA O GOSPI OD UTOČIŠTA
A priča kaže da je u Laškom, današnjem Lugu, bila podignuta kapela u čast Blažene Djevice Marije. Andrija Horvat dao je u Osijeku izraditi Gospin kip s Djetetom, koji je na Veliku Gospu 1697. u svečanoj procesiji dopraćen u Laško, s namjerom da se tamo utemelji marijansko svetište. Međutim, u Baranji je u to doba bilo dosta nereda s "novovjercima", jer je dio katolika pod vodstvom svećenika Mihajla Starine prešao na kalvinizam. Budući da su kalvini odbacivali štovanje Majke Božje, prijetila je opasnost da im kip padne u ruke i da bude obeščašćen, oštećen ili uništen. Stoga su isusovci odlučili skloniti ga na sigurnije mjesto, pa su ga 20. studenoga 1704., u vrijeme velike bune protiv habsburške vlasti u Mađarskoj, zamotali u plahtu i lađom po Dunavu prenijeli u Aljmaš. Tako je Gospin kip "našao svoje utočište", pa se i Gospa u Aljmašu počela nazivati "Gospa od Utočišta" ili "Majka od Utočišta" ili jednostavno - "Aljmaška Gospa".
Aljmaš je odabran zato što se do njega moglo doći i kopnom i rijekom, a i zato što su tamošnji vjernici iznimno štovali taj Gospin kip.
ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE
Aljmaš je poznat i po tome što je ovdje otkriveno arheološko nalazište. Naime, ovdje se, iznad ušća Drave u Dunav, živjelo još u mlađe kameno doba. I danas vrijedni osječki arheolozi istražuju to nalazište, e ne bi li upotpunili keramičkim vrjednotama mlađeg kamenog doba bogatu slavonsku zbirku.
NEISKORIŠTEN DUNAVSKI BRODOPUT
Naravno, u Aljmaš vole svraćati i ribiči, jer je ušće Drave u Dunav bogato ribom. A kad riba zagrize mamac, već se loži vatra i pripremaju kotlići za čuveni aljmaški fiš.
Dunavom plove turistički i teretni brodovi, a Vrkić to s tugom promatra. Ali ne zato što plove brodovi, nego zato što Hrvatska nema od toga nikakve koristi. Ako niste znali, onda ću reći da je Dunav plovan jedino hrvatskom stranom. A plovidba rijekom košta.
- Rijeka je kao autoput. Plovidba se naplaćuje. A novac od naplaćene plovidbe ide u susjednu državu. Još sam kao zastupnik u Saboru postavljao pitanje o tome neriješenom pitanju, ali ni do danas nema odgovora. I tako nam velika lova curi kroz prste.
Kad smo izlazili iz Aljmaša, rekao sam Vrki da sam zaboravio napisati da je on jedan od najodgovornijih zaslužnika za mirnu integraciju Baranje i Podunavlja.
- Ma to uopće nije važno. Važno je da smo uspjeli u tom poslu.
ALJMAŠKI FIŠ
U Osijeku me čekao Đuro Balić i odmah me pitao jesam li klopao aljmaški fiš. Kad sam mu rekao da nisam, jer danju ne jedem, bio je razočaran.
- Biti u Aljmašu i ne jesti fiš kod čuvenog Zeke, e, to ne razumijem. Znaš li ti da je tamo najbolja riba. Ja često idem na pecanje, baš tamo kod Vrkine kuće, rekao je.
Morao sam mu obećati da ću, kad me Život dovede drugi put u Aljmaš, zasigurno navratiti kod Zeke i naručiti dupli aljmaški fiš.
OSIJEK-ONLINE.COM
Bijah obećao Gogi Kovačević, urednici osijek-online.com, da ću svratiti u njihovo središte u Višnjevcu. Osječki portal vrlo je ugledan u svijetu portala, pa mi je činilo čast poziv u goste.
Kad je Goga došla po mene u hotel Central, uputili smo se s njom Đuro i ja, obavili fotografiranje, porazgovarali s gazdom portala, družili se uz kavu i lijepe priče, a onda se razišli. Gazda je ostao na radnom mjestu u Hrvatskoj lutriji, Đuro je otišao na neku svadbu, a mene je Goga dovezla do hotela.
Prolazeći pokraj Osječke katedrale, ugledah svatove. Jedan me od svata, Ivan, prepoznao i pozdravio me. Fotografirah njega s djevojkom, mladence i manji dio svatova. Bilo ih je toliko, da su ispunili prostor pred Katedralom.
Naravno, pozvali su me na svadbu, ali bio sam već toliko umoran da sam se jedva dogegao do ugodne hotelske sobe.
Kad sam pogledao na svoj GPS, ovaj je pokazivao 47 kilometara.
SMRT PRIJATELJA ŽEZLINE
Držim GPS u ruci i mislim na prijatelja Nenada Žezlinu. On mi je nabavio ovaj aparat i uredio ga tako da mi bude lako rukovati njime.
A danas mi njegova Marina javlja da je Neno umro.
Bio je dosta mlađi od mene. Izuzetan prijatelj i čovjek. Izuzetan umjetnik.
Držim, evo dok ovo pišem, GPS u ruci i kao da čujem Nenin glas. Javio mi se prije dva dana. Dugo smo razgovarali.
Gledam u taj vražji GPS i kao da kroz suzne oči vidim uvijek nasmijano i vedro Nenino lice.
Dario, molim te, nađi Neninu sliku. On i Taba posjetili su me u Lepoglavi (Bože, a u četvrtak je umrla i Tabina mama!). Tad sam snimio dosta njihovih fotografija. Smijali smo se i pravili razne vragolije.
Žao mi je Marina. Zbogom prijatelju.
|
- 07:49 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
