| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
500!
Danas sam prošao magičnu brojku 500 km.
Dogodilo se to upravo u Ivancu, baš kad sam, koje li slučajnosti, prolazio kraj Zagrebačke banke. Upravo je bila počela padati proljetna kišica. Fotografirah GPS i povijesnu brojku.
Jubilarnu. 500 km. To znači 500.000 metara ili oko 800.000 koraka. U tih petsto kilometara ima i žuljeva, jedva snošljivih bolova, osobito tabana i ramena. U tih pesto kilometara ima i neprospavanih noći, kiše, sunca...
Ali, sve se to gubi u zaboravu. Naime, osjećam se izvanredno. Tih petsto kilometara osjećam kao 500.000 različitih radosti. Od onih poznanstava, ljubaznih domaćina, brojnih susreta do izmjene mobitelskih brojeva.
Dojmova je toliko da ih jedva uspijem pribilježiti. Puno je lakše fotografirati. Znam ja dobro da to nisu umjetničke fotografije. Njihova svrha i nije umjetnost, nego informacija.
Što se tiče bilježaka, nadam se da ću ih početi sređivati i objavljivati na ovome mjestu.
Zapravo, moji su dani toliko puni da čisto sumnjam da ću ih ikada uspjeti definitivno opisati. Evo, recimo, Lepoglava, pa put dug 23 km, koje sam danas prohodao.
Evo tek nekih naznačnica koje ću ovih dana, nadam se, opširnije opisati.
VRTIĆ
Jutros sam vidio meni najljepši dječji vrtić.
Rano je jutro. Na izlasku iz Lepoglave vidim lijepu mladu ženu kako okopava veliko polje kukuruza. Pozdravim je, kao što je i običaj na putu. Ljudi se pozdravljaju, znaju li se ili ne znaju.
Tako sam i ja pozdravio tu lijepu mladu ženu i nastavio put. Nakon nekoliko koraka zaustavio sam se kad sam čuo dječji glasić:
- Mama, a kakva je ovo trava?
Okenuh se i vidjeh prekrasnu curicu kako ide prema mami, dobro pazeći da ne stane na tek proklijale kukuruze.
Vratio sam se, i kamerom zabilježio nesvakidašnji dječji vrtić.
SESTRA
U Lepoglavi desetljećima živi moja sestra, Kemila, s mužem. Njezin muž je liječnik, dr. Toni Ribarič, rodom iz Pule. Vremenom su izgradili lijepu kućicu u selu Vuglovec. Kuća je posljednja u selu. Iza kuće je šuma Ivančice. Dolje, sve do potočića proteže se vinograd.
Moja sestra zna da ću svratiti ko njoj, ali ne zna kad.
Jutros svratih. Kad sam bio dvadesetak metara od njene kuće, nazvah je.
To je bilo zaista iznenađenje! Baš je bila u vinogradu i podvezivala trsje.
- Joj, trebao si se prije javiti... Toni je još u krevetu.
Poslije sjedimo u kuhinji. Ona me nudi keksima koje je sama pekla. Morate znati da mi je sestra izvanredna žena i izvanredna kuharica. Nažalost, ja sam u godinama kad izbjegavam slatko.
Pričamo o mome putu. Ponašamo se kao kad smo bili djeca, kao da sutra nikad neće doći.
- Ja volim putovati, kaže, ali nikada nisam stigla. Uvijek sam mislila da ću jednom krenuti na put, ali se uvijek, mislila sam, nešto važno ispriječio. Sad sam stara, ali kad umrem, samo ću putovati.
Još smo malo sjedili i pričali. Toni se probudio i neprekidno postavljao pitanja, što ovo, što ono...
Kad sam odlazio, sestra me pratila stotinjak metara.
- Volio bih te vidjeti u Zagrebu, kad sve ovo završi, da ti pričam o ljudima i krajevima.
- Teško da ćemo se vidjeti, rekla je. Vjerojatno ću ti se putem priključiti.
- U tom slučaju, sakrih suzu, svijet ćeš gledati iz moga srca. Naime, u srcu nosim sve one koje volim.
Oprostismo se.
Kad sam se stotinjak metara kasnije okrenuo, još je stajala na putu i mahala mi.
Moja draga sestrica.
KRAŠ
U selu Vuglovec rodna je kuća narodnog heroja Josipa Kraša.
Svratih do kuće budući da sam se prisjetio jednog epigrama Gustava Krkleca. Gustl je bio sjajan čovjek, beskrajno duhovit i šarmantan. S njim sam se baš znao lijepo družiti. Poslije, kad je umro, odlazili bismo, s Enesom Čengićem, na njegov grob, popili bocu Rebule i mineralne, a jednim gemištem bismo poškropili grob vedrog pjesnika.
Gustl je pisao i vrlo duhovite epigrame. Tako mi je jednom pokazao i epigram posvećen Josipu Krašu, Taj sam epigram objavio na naslovnoj stranici novina u kojim sam tih, sedamdesetih, godina radio.
Sad stojim ispred biste Josipa Kraša, postavljenoj ispred njegove rodne kuće, i glasno govorim taj Krklečev epigram:
Borio se, borio
I u keks pretvorio,
Heroj naš,
Josip Kraš!
Pas iz susjedne kuće baš je ljutito lajao.
Psi laju, pjesme ostaju, mislio sam.
|
- 23:43 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
