| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
SUTLOM UZVODNO
Barem da se ovim naslovom sjetim prijatelja Nikole Pulića, književnika koji, između ostalih knjiga, ima i putopisnu s naslovom Krkom uzvodno. On Krkom, a ja Sutlom. Poslije ćemo obojica Krkom. Ili Rabom...
Cijeli onaj hod od Kumrovca do Huma na Sutli protekao je u blagom nerviranju. Iznenadila me najprije poruka na mobitelu da se nalazim u Sloveniji, te da itd.
Kojoj Sloveniji?, ta ja sam barem kilometar dalje od te dežele na brdovitim Alpama. I doista sam u Hrvatskoj, ali to ne važi za telekomunikacijske sustave. Za njih sam u Sloveniji, što je u meni izazvalo revolt. Ja doista nema ništa protiv najzapadnijih Slavena, ali neki red mora postojati. Ako sam u Hrvatskoj, onda molim da ovdje koristim sve ono što je predviđeno da koristim u svojoj domaji.
Na primjer, kompjutor. U zaostatku sam se tekstovima jer ih naprosto ne mogu poslati. Ometaju me Slovenci.
Ne mogu mobilinirati. Ne može se ni mene, također, nazvati.
Ludnica.
Gledam ptice nesmetano prolaze s jedne strane Sutle na drugu. Ribe, vidim, isto. Vjerojatno se to čini i na nekim graničnim prijelazima koji su uredno označeni kao granični prijelazi, ali tamo nikog nije bilo. Mosta ima, natpisa ima, a svega ostalog nema. Mogao sam, da sam htio, preći u Sloveniju i tamo uslikati natpis GRANIČNA MEJA. Ali nisam, jer nisam riba ili ptica da kršim međunarodne propise. Takvih sam prijelaza, koliko me pamćenje služi, snimio četiri ili pet. Molim Darija da barem jedan fotos označenog, a nekontroliranog, graničnog prijelaza stavi uz ovaj tekst kao ilustraciju.
Zasmetalo me i to što željeznička pruga hrđa. Ne voze vlakovi. Potaknuta je inicijativa da se na tom području oživi željeznički promet. Ne znam hoće li uspjeti ili neće. Pa da se vlakom odemo kupati,
recimo, u atomskih toplica, na pola puta između Kumrovca i Huma na Sutli. I to sam slikao. Uza samu granicu, tamo s one strane, nekoliko bazena iz kojih se isparava ljekovita, kažu, atomska voda. Tu su ogromni tobogani, kakve mi, kao turistička sila, nemamo ili imamo vrlo rijetko negdje na Jadranu. Slovenci takve tobogane imaju u svim toplicama. Mi, ni u jednim.
S njihove strane vidio sam stada ovaca i krava kako pasu na zelenim proplancima. Na našoj strani, vjerujte mi, nisam do sada vidio ni jednu jedinu kravu na livadi. Drže ih u štalama, zavezane, hrane suhotravnatim proizvodima i nekim brašnima, ujutro i navečer očiste ispod njih, pomuzu ih i svatko svojim putem. Domaćini gledati TV, a krave gledati mračne zidove. Vidio sam te krave. Njih čak i umjetno oplođuju! Cijeli život ne vide bika, čak ni na slici!
Vi znate da krave i srne imaju najtužnije oči. Ne znam zašto toliko tuge ima u srninim očima, ali siguran sam da znam zašto su kravlje oči tako tužne.
Pitao bih vas ja da vas netko drži zavezane cijeli život na jednom mjestu, da radite i proizvodite dobro, kao što krava radi i proizvodi dobro, a da ne vidite ni sunca, ni mjeseca!
A da o bikovima i ne govorim.
Gdje su tu ženska kravlja prava?!
A za kraj malo kravlje poezije:
Bila jednom jedna krava,
Više siva, nego plava.
I zaljubila se u vola
Kad su skupa vukli kola.
Ali, vol je bio, vol je osto,
Nikad bikom nije posto.
Zato, neka žena svaka,
Prije svoga sretnog braka,
Skine muža sve do gola
Da ne uzme kakvog vola!
|
- 16:03 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
