| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
PODRUTE – BUDINŠČINA – BELEC – ZLATAR
Rekoh već da sam spavao u Novom Marofu, te se vlakom vratih do Podruta, gdje sam prekinuo hodanje. Budući da sam bio umoran, krenuo sam kasnije nego obično, pa sam bio malkice neraspoložen.
U vlaku me je oraspoložio jedan Bloger, Darvil. Išao je Zagreb, pa me iz vlaka primijetio. Došao mi je u kupe i zamolio da se slika. Zašto ne, i njegov prijatelj ga uslika, a sliku će objaviti na svome Blogu. Kad sam izlazio u Podrutama, rekao mi je da trebam sići u Budunščini, shvativši da sam otišao na spavanje u Novi Marof. Objasnih mu da sam sinoć ušao u vlak ovdje, pa ovdje moram izaći.
Izađoh, on ostade i još me jednom, iz vlaka, uslika za oproštaj.
HODAJUĆA ŠKOLA MRŠAVLJENJA
Ljudi koji je to grozan put! Ne u smislu ljepota i sve ostalo. Ne u smislu ljudi koji su bili pažljivi. Ne u smislu dugi usponi, kratki nisponi (he,he!). Bilo je svega, i kisika, i ptičjeg pjeva, cvrčkovih udvaranja cvrčkicama, traktora, okopavanja krumpira... pravo idilično i seosko-radno ozračje.
Ali sunce!
Važno je da ti je kapa na glavi, rekao bi svojednobno Slavko Kolar. Što rekao? I napisao priču, Glavno da je kapa na glavi, posvetivši je prijateljima piscima, Tadiji, Dončeviću, Cesariću, Vučetiću itd. Naime, oni se nisu suprotstavili Krleži i tako glasovali nađ Kolar ne uđe one 1951. godine u Akademiju...
Već kod Budinščine me spopao vrući jad i čemer.
A valjalo je krenuti dugim uspunom put Beleca.
A kad čovjek nema što pametnije raditi, onda počne razmišljati. Tako su i meni počele uletati svakojake misli u uskuhula glavu. Dok mi je nagomilano salo cvrčalo i na očigled se topilo. Ljudi moji, ta ja sam u ovih dvanaest dana izgubio priličnu naslagu onih zamamnih muških oblina što se, gotovo neprimjetno, talože i slažu pet centimetara niže i deset centimetara više pupka!
Zato pomislih da bih mogao otvoriti školu mršavljenja. Bez ikakvih dijeta. Svi oni koji žele okolotrbušni salasti omotač pretvoriti u moguće pločice (za kupaonicu) mogu mi se pridružiti u hodanju. Ja ću ih na tom putu zabavljati, pričati nekakve smiješne stvari, a oni će stenjati, dahtati i proklinjati dan kad su krenuli sa mnom na put. Jer ja ne znam stati. Hajde, stari, govorim, si, do onog zavoja, pa do onog i tako prohodam i šest-sedam kilometara bez odmora.
A salo cvrči li – cvrči!
BELČEVA MIRANDOLINA
U cvrkutu ptica, zvuku jurećih automobila i traktora, cvrčkovih ljubavnih dozivanja i cvrčanju sala, dođe i taj Belec.
Sad sam bio u njemu i više nikad.
Tamo sam vidio zaista lijepu i mladu šankericu-konobaricu. Požurih da je uslikam i pošaljem vama na ogled.
A s njom je čudna priča. Onako, lijepo ženskasta, pravi odmor za oči, okuplja u gostionici uglavnom mušku publiku. Stariji dolaze da odmore oči. Oni sjede vani i svako malo je zovu naručujući pivo,
Mlađi ulaze unutra, pravo za šank ili na nekakvu igru na automatima, gdje pričaju kao neke duhovitosti, e ne bi li uhvatili koji pogled Belčeve Mirandoline.
SVIBEN I JUPINA VERBALNA PODRŠKA
Zove me Vlado Sviben. Gdje si, zaboga?
Nigdje sam, dovraga!
Onda mi ponovo daje na mobitel Joška Juvančića koji mi, iz Gavelle, dok sjedi za šankom i pije ono što pije, daje podršku.
Dođi, Jupa, kažem, dat ću i ja tebi verbalnu podršku kad budeš stenjao dugim uzbrdicama i kratkim nizbdrdicama Lijepe naše.
Vladu zanima kad ću biti u Zlataru, gdje mi je on domaćin.
Evo me za dva sata, pričekaj me negdje ispred, rekoh.
ZLATAR ILI SVIBENOVO?
Ne znam kako su prošla dva sata kad se najednom ispred mene nađe mala četa odabranih Svibena. Vlado, njegova dva bratića i jedan junior Sviben.
Poslikah ih, i ubrzo se nađoh u domu Čede Svibena i njegove obitelji: lijepe supruge Dunje i njihovih trojice sinova, Branimira, Tomislava i Zvonimira. Tu je bio i drugi bratić, Emil s također lijepom suprugom Darinkom i njihovo četvero djece – Jelenom, Kolomanom-Bibijem, Emilom-Bracom i nedavno rođenom Paulom. Proljetni pupovi, svibenovski!
Nije bilo bake Marije. Ona je u crkvi. Pjeva u tamošnjem zboru, a bila je subota i zakazana tri vjenčanja u Crkvi, pa se baka Marija te subote prilično napjevala.
Poslije kraćeg odmora uz dobre nareske i hladnu mineralnu, Vlado Legenda me provode kroz Zlatar, koje nije ni njegovo rodno mjesto. Naime, Vlado je rođen u Zagrebu. Već sam na ovome mjestu ispričao dosta priča o njemu, a ovdje ću spomenuti da je on jedan od onih koji su doveli svjetsko umjetničko klizanje u Zagreb.
GORNJI I DONJI. MUŠKI OLITI ŽENSKI SVIBNJI?
Pokazao mi je školu u koju je išao njegov djed zajedno s dr. Pavlom Gregorićem i ostale Zlatarske znamenitosti. Pri razgledanju tih znamenitosti, u vrtu negdašnje kurije, Vlado se naslonio na naivnu skulturu neke seoske dame, a ova je odmah pala. I to Čedi na nogu.
Uglavnom, Svibeni su iz dva naselja Gornji i Dojni Svibnji.
Iz Gornjeg su muški, a iZ Donjeg ženske, zaključujem.
Bormeč, kod nas to nije tako, rekla je jedna od Svibenica. I naši se dečki znaju biti dolje!
Vladek me je putem upoznavao sa brojnim Svibenima, tako da sam pomislio da u Zlataru žive samo Svibeni. Meni se osobno sviđa korpulentni (a svi su Svibeni korpulentni) Željko Mali Rus, nogometni amaterski funkcionar i dobitnik automobila na jednoj Večernjakovoj nagradnoj igri.
* * *
Kad smo prolazili pokraj crkve uslikah unutra i mladence, a poslije i cijelu povorku svatova koji su se uputili na slavlje u restoran hotela. Zvali su i mene, ali bijah bio prilično umoran, pa me moji domaćini prepustiše odmoru u obližnjoj klijeti.
A Vlado je zapalio u Zagreb, u Pavinu Gavellu, odakle mi se javio zajedno s Mitrom Kavkazom koji se sprema sa mnom na pješačenje kroz Zagorska Sela, gdje ćemo upriličiti novinarsko hodanje, budući da u Zagorskim Selima živi moj dugogodišnji prijatelj Boris Mutić, glasoviti sportski TV komentator.
A ja sam te subote propješačio punih 27 kilometara i nešto sitno.
|
- 07:13 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
