| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
VELIKO TRGOVIŠĆE – ZABOK - BEDEKOVČINA
Bio je to vrlo težak dan. Južina svuda oko mene, vlaga je bila takva da sam se osjećao više kao plivač, nego kao pješak.
No, dobro, na to sam odavno računao. A rekao sam to samo zato da opravdam nesporazum koji je nastao oko fotografija. Čini se da je južina više djelovala na aparate, nego na mene.
A sad krenimo hodati.
NIKAD OD MENE ANTE KARENJIN
Svi smo mi, svojedobno, znali hodati prugom, ali ja danas odlučio zaista dio puta odhodati željezničkom prugom.
Od hotela do mjesta gdje se popeh na tračnice i počeh glumiti teretni vlak, ima oko 500 metara, a od tog mjesta do željezničke postaje Trgovišće je više od kilometra. Ako udaljenost između željezničkih pragova iznosi pedesetak centimetara, onda je to priličan broj pragova za moj muški korak. Ženama je lakše, s onim sitnim očaravajućim koracima, hodati tračnicama, pa je logična odluka Ane Karenjine da svoju posljednju šetnju obavi upravo hodajući tim prokletim željezničkim pragovima.
Anti Karenjinu je znatno teže, pa bi zato on vrlo brzo odustao.
Ja nisam odustao, ali sam se svako malo morao micati s tračnica, valjda zato što putnički vlakovi imaju prednost pred teretnim.
Zato sam skrenuo s tračnica pravo na klupu željezničke postaje Trgovišće.
IVANA DREMOVIĆ
Pokušah nekako uspostaviti kontakt s željezničkim prometnikom, ali baš i nije bio voljan ni za izjave, ni za fotografiranje. To mu brani nekakav željeznički Pravilnik. Rekao mi je samo da dnevno ovim pravcem prođe tridesetak vlakova, najviše putničkih.
Ali sam zato na klupi, susreo ljupku djevojčicu. Sjedila je svega tri metra od mene i čekala vlak za Bedekovčinu. Tamo ide u srednju školu za fizioterapkinje, 3 mb razred. Začas mi je ispričala da je zadovoljna školom u koju ide i da se nada poslu kad završi sa školovanjem. Nije joj lako svakodnevno putovati do Bedekovčine 20 minuta. Kažem joj da bih ja bio jako zadovoljan kad bi u tom vremenu mogao doći do Zaboka, a ona se samo smije. Ne možete vi biti brzi kao vlak, kaže. Znam da ne mogu, odgovaram, ali valjda se mogu nadati.
Ivana Dremović, kako je ime i prezime djevojčici kaže da ima doma kompjutor, ali da još nema Interneta. Internetom se služi samo u školi. Zna da sam putnik i kaže da je to super. Kad dođete u Bedekovčinu, posjetite moj razred, bit će vam super, rekla je.
Pruga je bila slobodna i ja krenuh dalje.
FELKER, ŠILJAK, SVIBEN, JUVANČIĆ, POTOČNJAK...
Hodanja željezničkom prugom neću se sjećati sa zadovoljstvom. Možda bi mi bilo lako da sam divojarac, ali, nažalost nisam. Pa mi se skakutanje s praga na prag činilo kao da skakučem s praga na Bratislavu.
Fotografirao sam obje strane pruge, vlakove što prolaze. Sve u svemu nezanimljivo. Nikoga nisam susreo. U toj sam pustari mogao pjevati na sav glas, što sam jedno vrijeme i činio. Možete samo zamisliti kako su ptice panično brisale kad bi čule moj poj. Koji, ako ćemo pravo, više zvuči na rev starog magarca ili cvilenje nepodmazanih vrata.
Premda nisam nikoga susreo, ipak sam razgovarao.
Najprije me nazvao Vlado Felker. On me zove svakoga dana. Kad se javim, čini mi se da odahne, pa me onda počne zezati da bauljam. Rekao sam mu da ne bauljam, nego skakučem kao jarac, iznenadio se.
A mene je svojim glasom iznenadio Vojo Šiljak. Kao, što mu se nisam javio prije puta. Objasnio sam mu da sam se javio, ali mu mobitel ne valja. Uspostavilo se da je promijenio broj. Sad kad smo se čuli, kaže, čut ćemo se češće, a priprema se da mi se uskoro pridruži.
Iz Pavine Gavelle zvali su me Vlado Sviben i Joško Juvančić. Vlado me i inače zove, a Joška nisam očekivao. Vratio se iz Splita s režijskog gostovanja. I on bi što prije da ga počastim hodanje.
Čuo sam se i sa Žarkom Potočnjakom. Kad se uzme u obzir da sam razgovarao još i sa Darijom, Tabom i djecom, onda ispada da ništa drugo nisam radio nego skakutao i pričao. A to nije točno. Jer sam do Zaboga hodao puna dva sata, pa si vi sad mislite.
SUZA ZA PETRA JAKOPECA
U Zaboku se nisam zadržavao. Samo sam zastao kod Regeneracije i minutom šutnje odao počast prijatelju Petru Jakopecu, bivšem direktoru. Jakopec se objesio, jer mu je bila velika frka s tvornicom. Otišao je u klijet i – objesio se.
A pamtim ga kao vrlo uspješnog direktora. Regeneracija je, naime, vrlo uspješno poslovala. Otvarala pogone po ostalim republikama bivše države. Volio je umjetnost, a naročito Histrione. Svake godine pomogao nam je da uredimo brod kojim smo plovili.
Kad je otvarao pogon u Tesliću, zamolio me da kuma tom objektu bude Ena Begović. Inače je u to doba bio običaj da se kumovi biraju među političarima. A on je htio baš Enu. Naravno, Ena nije imala ništa protiv i tako se me uputismo u Teslić. Petar je vozio, ja sam sjedio d njega, a Ena je sjedila otraga s Miljenkom Mitrovićem, mojim Mitrom Kavkazom. Bila je to ugodna vožnja. Pero i ja smo pričali, a Ena i Mitar otraga drijemali.
Bilo je sve kako je bilo, Ena je pogon otvorila, večera i janjetina, te povratak u Zagreb.
Petar se Eni zahvalio, osim dobrim honorarom, vrlo lijepim okruglim tepihom, proizvodom kojim se dičila njegova tvornica.
Sad stojim pred Regeneracijom i mislim o Petru. Nisam naročito sentimentalan, ali moram priznati da nikako nisam mogao zaustaviti suzu. Kliznula mi je niz lice i zauvijek ostala ispred Regeneracije, kao moj mali spomenik Petru Jakopecu.
ŠTEFICA TISANIĆ
Pred samom Bedekovčinom zaustavila me Štefica Tisanić. Ona je vlasnica male trgovine u kojoj sama radi. Kaže da me čekala puna dva dana i sad me dočekala. Hoće me po svaku cijenu počastiti. Kaže da uzmem iz dućana što želim, a šarmer u meni poželio je upravo nju, našto se nasmijala. Jarče jedan, stari!, rekla je.
I onda, kako to već biva, uspostavilo se da se nas dvoje posredno poznajemo. Naime, radio sam jedno vrijeme, dok sam bio u MORH-u, u sobi i sa bratom njenog muža, brigadirom HRZ-a Tisanićem. U toj sobi bio je još brigadir Šebrek i general Štimac, koji je poslije imenovan zapovjednikom HRZ-a i PZO-a.
Štefica je vedra žena, pa je dio vedrine prenijela i na mene.
Na odlasku sam uzeo bocu hladnog mlijeka, i, stotinu metara dalje, ispraznio sam je na iskap.
Budući da Šefica čita ove moje zapise, pozdravljam je i zahvaljujem na mlijeku. Samo mi je žao što nisam uzeo barem tri boce.
ŠPIČKOVINA I SOČNI MARININI POLJUPCI
Baš je lijepa ta Špičkovina. Mala, uredna, čista, s mirnisnim cvjetnjacima, obrađenim vrtovima... Tek se na onom brežuljku nazire gusti šumarak.
I upravo u središtu Špičkovine, eto ti Žezline i njegove Marine. Naravno u Porsheu. Žezlina je došao da mi u kompjutor ugradi još neke stvari, da me pouči radu s digitalnim kamerama i da me počasti večerom. Marina je došla da me počasti poljupcem u oba obraza. Bila su to dva zaista sočna poljupca.
Što se tiče moga Porshea, novih cipela, ne bih ga mijenjao ni za dva Žezlinina automobila. Barem dok ne završim hodanje.
Jučer sam propješačio 29 kilometara, a danas, premda jutros kiša pada, nadam se da ću stići do Marije Bistrice. Preko Poznanovca i Zlatar Bistrice. Sretan mi put.
|
- 08:12 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
